Kada izaberemo biti ono što zaista jesmo, gdje god odemo, iza nas će ostati tragovi magije- pročitah taj citat na slici zelenkaste pozadine sa svjetlucavim točkicama prostrtim na putu koji siječe tamu. Magija. Riječ koja nas podsjeća na bajke i fantazije, nešto neostvarivo, a ujedno ljudima i lijepo i privlačno. Kada bismo promatrali očima djeteta, magija zaista postoji! Eno je u pticama koje lete, ribama koje plivaju, zelenim krošnjama i šarenom cvijeću, čak i u kocki šećera s kojom pijemo kavu. Jesam li u pravu? Na sve spomenuto, zjenice se dječjih očiju šire bivajući u čudu dok radoznalo promatraju svijet oko sebe. Djecu krase osobine koje ih usmjeravaju prema učenju i prihvaćanju. Ona ne znaju biti netko drugi, ono su što jesu, nisu se udaljila od svoje biti i možda su nam upravo zbog toga sinonim za slatkoću, vedrinu i radost. No, kako rastemo gubimo čuđenje i radoznalost koju smo posjedovali kao dijete i sve što je nekad bilo promatrano kao čudo postaje nam svakodnevnica. Udaljavamo se od svog bitka i onog za što smo stvoreni kako bismo se prilagodili društvu u kojem živimo, čak ako to ponekad znači ne biti ono što jesmo ili ono što želimo biti. Naše odluke, ponašanje, odijevanje, čak i riječi moraju biti u skladu s onim gdje jesmo i s onim s kim smo trenutno. Zapravo, prave dijelove sebe rijetko i pokazujemo jer se bojimo ružnog pogleda ili riječi, neprihvaćanja i odstupanja. Djeca ne znaju što znači neprihvaćanje i odstupanje, vjerna su sebi jer se ne stavljaju u kalupe koje stvara društvo. Ne kvare svoju osobnost time što će javnosti prihvatljive modele ženskog odnosno muškog bića uzeti kao ono što, ne trebaju, već moraju postati. I u tome je njihova magičnost, vjerni su sebi.
Gdje je naša magičnost? Ili bolje pitanje, što znači biti istinski vjeran sebi? Vjernost sebi označava ujedno i snagu i hrabrost, ali prije svega razmišljanje, ne puko slijeđenje modernih trendova ilitiga, gdje će većina, tu ću i ja, linijom manjeg otpora. Svjesni smo naše namjene na ovom svijetu i zbog čega smo stvoreni. Uzvišeni Allah u Kur’anu, u suri Ad-Daryat kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju…“ Svako udaljavanje od onog što mi uistinu jesmo, svaki pokušaj da sasiječemo korijen svog rođenja vodi nas ka labirintu ovosvjetske prividne sreće iz kojeg nećemo pronaći izlaz, a približit će nas ajetu u kojem Allah, subhanehu we te’ala, opisuje srca onih koji su zalutali: „…ali oči nisu slijepe, već srce u grudima.“ (El-Hadždž, 46) Hoćemo li sa slijepim srcem iz kojeg potiču rijeke dobra, a i zla, moći biti vjerni sebi kad gledamo, a ne vidimo, slušamo, a ne čujemo? Hoćemo li moći spoznati magičnost koju nosimo u sebi, magičnost koju dostižemo na putu Onog koji u najljepšim oblicima stvara? Ne govorim o bajkama ni o fantazijama, o nečemu što nije ostvarivo, već o onom čemu nas islam uči i o pravcu u kojem nas odgaja, a taj je da budemo što bolji, najbolji u onom što jesmo i što radimo! Jer, robovanje Uzvišenom Allahu nije sušta forma, već izgrađivanje sebe u smjeru posjedovanja najljepših vrlina, a udaljavanja od svega onog što bi nas učinilo moralno i umno nazadnim. Izgrađivanjem sebe na pravi način postat ćemo od onih iza kojih ostaju tragovi magije, a sve što je magično, ljudima je privlačno, a sve što im je privlačno, budi njihovu radoznalost i želju za tim!
Tragovi magije koje ostavljamo za sobom su osjećaji koje budimo u ljudima kad su u našem prisustvu, riječi koje imaju učinka na onog kome ih govorimo i djela koja kada učinimo naprave razliku. Budimo vjerni sebi jer samo tako približit ćemo se najvišim stepenima ljudskog ponašanja, a samim time i Allahovom zadovoljstvu. Zaboravimo na neprihvaćanja i na odstupanja, izbrišemo strah od njih. Što se više bojimo, manje smo hrabri, a samo oni hrabri mogu hodati kroz tamu i osvijetliti put onima koji su se izgubili!
Nermina Piragić
(Islammylife.tv)
