Ne…
Puno toga nismo svjesni. Dok ujutro ustajemo iz toplog kreveta, dok oblačimo čistu i mirišljavu odjeću. Dok ispijamo šalicu kave promatrajući zelen krajolik kroz prozor obezbijeđenog stana ili kuće. Ni dok idemo na posao ili kupujemo u trgovini imajući izbor od tisuće proizvoda. Dok grlimo svoje voljene koji nas dočekuju, brinu i pitaju za nas. Dok uživamo u mirnoj šetnji gradom pa svratimo u omiljeni kafić na kavu ili čaj, možda i kolač. Naša svakodnevnica postala je sasvim obična navika praćena mehaničkim prizvukom kotačića života. Dunjalučka kolotečina sa sobom nosi isprazna djela sa iskrama iskrenosti i osjećajem straha pomiješanog sa sramom jer u svojoj nesvjesnosti svjesni smo koliko smo daleko otišli, iako živimo „po pravilima“.
Ne…
Mi nismo svjesni! Da milijune drugih ljudi nemaju ni krov nad glavom, a kamoli krevet! Da milijune drugih ljudi oblače na sebe poderanu odjeću pa i vreće, a da su u tom kontekstu i boce dobre u službi cipela! Da milijune drugih ne mogu birati hoće li vodu sa ledom ili bez, možda ipak cijeđeni sok ili sa mjehurićima! Da je milijunima drugih zelen krajolik i mirno okružje zamijenjeno pustoši i razarajućim zvukovima uništavanja što je sve njihove uspomene pocijepalo na komadiće! Da je ovaj svijet prepun ljudi koji tragaju za izgubljenim životima, a u smjeni istih dana mogu oživjeti samo sjećanje na dodir i zvuk osmijeha voljene osobe… Dok je nama naša svakodnevnica postala sasvim obična, netko bi dao sve samo da živi „tim običnim, normalnim“ životom.
Koliko lica i uplašenih očiju je prošlo kroz naše tv ekrane, i poslije bujice ogorčenosti i čuđenja, u nama je ostala samo žalost zbog viđenog, praćena sa minimalno učinjenog, a koliko samo možemo napraviti, i koliko toga moramo napraviti baš zato što putujemo slijedeći islamski kompas. Prilažem dio teksta Sare Sabri:
„Poanta našeg postojanja je robovanje Njemu kroz činjenje dobra, a ne stvaranje iluzije o savršenstvu, ljepoti, miru, uživanje, slađenje, i zaboga izbjegavanje svega, svih i svačega što nas uznemirava.Pobrkali smo lončice, ali skroz. Nismo stvoreni da uživamo, a sve radimo da nam je da se nauživamo. Stvoreni smo da djelujemo dobrom i u dobru i ka dobru. Uživanje je rezervirano za Vječnost i ono se zaslužuje i i ono je zapravo stvarno. Ovosvjetsko uživanje je prividno i trenutno ma koliko da traje. A mi sjedimo i zamišljamo realnost koja nas ne uznemirava….
I uživamo.“
Odluči da ćeš danas živjeti drukčije. Da se nećeš zamarati sitnicama. Osvijesti se. Odluči da ćeš biti produktivniji, da ćeš žuriti u okrilje Allahove milosti. U svom namazu ostavi sve svoje brige i strahove. Sa Kur’anom postani najbolji prijatelj. Neka se islam vidi u tvom danu, u tebi, u tvom ophođenju sa drugima. Nemoj misliti da imaš vremena jer ti ne znaš što ti je zapisano. Islam je način života, a nikako ne smije biti tek dio tvog života. I sjeti se da si bogat. I to koliko bogat. Pa i da nije sve potaman, a nikad neće biti, uvijek ćeš biti bogat. Ono što nosiš u srcu samo je tvoje i to ti, da se sakupe svi ljudi svijeta, nitko ne može uzeti. To tvoje što te čini takvim kakav si samo je tvoje, da, tu zemlju obrađuj i zalijevaj jer to je zemlja iz koje rastu tvoja djela. I budi zahvalan jer Allah zahvalnima još više daje. Na kraju dana, kada se svijet utiša, ne zaboravi u dovi spomenuti one koji nisu tako sretni. Sretni poput tebe.
Tvoje djelo traži tvoju iskrenost. Tvoja iskrenost traži tvoju svjesnost. A tvoje svjesnosti nema bez zahvalnosti.
Nermina Piragić
