U prvim godinama islama, kad su napadi na prve muslimane postajali sve češći i sve žešći, svjestan da im ne može ponuditi zaštitu, Muhammed, a. s., predložio je svojim sljedbenicima da privremeni spas od mušričke torture potraže kod abesinskog kralja Negusa, kršćanina, koji je nadaleko bio poznat po pravednosti, promoviranju i obrani istine i pravde. Allah, dž. š., odredio je da prve muslimane od poganskih napada zaštite kršćani.
Određeni broj muslimana, onih najslabijih i nezaštićenih čvrstim rodovskim vezama ili drugim ugovorima, slijedeći Poslanikove upute, potajno napušta Mekku i seli u Abesiniju, današnju Etiopiju. Tamo ih prima kršćanski kralj Negus i pruža im osobnu zaštitu. Kad su kurejšijski prvaci čuli da je nekoliko desetaka muslimana odselilo u Abesiniju, odmah su poslali svoje emisare, Abdullaha b. Ebi Rebi’u i Amra ibn El-Asa, najbolje svoje govornike, sa skupim poklonima i zamolbom abesinskom kralju da muslimane vrati nazad u Mekku. Optužnica je glasila: napustili su vjeru svojih predaka, a nisu primili ni njegovu, kršćansku, te sada propovijedaju neku novu (opasnu) vjeru koja nije njihova (arapska), a ni kršćanska. Međutim, kralj Negus je inzistirao da sasluša svoje goste jer su oni, znajući za njegovu pravednost, došli u njegovu zemlju kako bi sačuvali svoju vjeru i svoju slobodu pred torturom nadmoćnijih progonitelja. Negus je tražio da sasluša o vjeri koja je izazvala toliko nerazumijevanje, otvorenu mržnju i progon njenih sljedbenika.
Govor koji će pred kraljem i njegovim najbližim suradnicima i svećenicima održati Džafer ibn Talib, sin Ebu Taliba i brat Alije, r. a., bit će uvršten u anale islamskih propovijedi. Džafer, r. a., pred Negusom i njegovim biskupima izrekao je sljedeće rečenice:
“Mi smo, kralju, bili neuk narod. Obožavali smo kipove, jeli meso uginulih životinja, činili razvrat, kidali rodbinske veze, uznemiravali susjede, jači je tlačio slabijega. Živjeli smo tako sve dok nam Allah Uzvišeni nije poslao Poslanika, jednog od nas, čije porijeklo iskrenost povjerljivost i neporočnost dobro poznajemo. On nas je pozvao Allahu, da istaknemo Njegovu Jedinost i da samo Njemu robujemo, da napustimo ono što smo mi i preci naši obožavali mimo Njega. Naredio nam je govoriti samo istinu, izvršavati preuzete obveze, čuvati rodbinske veze, lijepo se odnositi prema susjedu, suzdržavati se od zabranjenoga i od krvi. Zabranio nam je razvrat, lažan govor, jedenja imetka siročeta i potvaranje čestitih žena. Naredio nam je da samo Allahu robujemo i da Mu ništa ne pripisujemo; naredio nam je namaz, zekat i post…” (I nabrojao mu je ostale islamske propise.) “Sve što nam je Poslanik rekao da je došlo od Allaha, mi smo to prihvatili i primijenili. Samo smo Allaha obožavali i nismo Mu ništa pripisivali. Zabranjivali smo ono što nam je On zabranio, a dopuštali ono što nam je On dopustio. Naš je narod, unatoč tomu, prema nama pokazao neprijateljstvo. Mučili su nas i silom odvraćali od naše vjere, kako bi nas ponovo umjesto robovanju Allahu Uzvišenom, vratili obožavanju kipova. Oni žele da mi opet činimo ono što smo ranije činili. I kad su svome silom navalili na nas, kad su nam počeli činiti nasilje, kad su nam uskratili sve mogućnosti i ispriječili se između nas i naše vjere, tad smo došli u tvoju zemlju. Tebe smo, kralju, izabrali mimo ostalih, željeli smo biti u tvojoj blizini i mi se nadamo da nam se kod tebe neće učiniti nepravda!”
Zatim im je Džafer, na kraljevo inzistiranje da citira nešto iz Kur’ana, proučio kur’anske ajete s početka sure “Merjem”, koji govore o hazreti Merjemi i njezinu sinu Isau, a. s., Allahovu poslaniku. Proučeni ajeti izmamili su suze kralju Negusu i njegovim biskupima. Negus je tada rekao svojim svećenicima i mekanskim emisarima da muslimane ne bi izručio ni za sva blaga ovoga svijeta.
Negus je tom prigodom izrekao: “Ovo (vaše) i ono što je došlo Isusu bez sumnje je iz istog izvora! Idite vas dvojica – ja vam ih, Boga mi, neću predati. Ni govora!”
Međutim, mekanski su predstavnici odlučili, prije nego se vrate u Mekku, upotrijebiti još jedan adut. Kralju su prigovorili da štiti one koji o Isusu govore na drukčiji način koji i nije baš u skladu s kršćanskim vjerovanjem. Negus je tražio da mu Džafer citira kur’anske riječi koje govore o Isusu/Isau, a. s., i on mu je citirao prve ajete kur’anskog poglavlja “Merjem” (“Marija“).
Na Negusovo pitanje da mu pojasne na koji način vjeruju u osobu Isusa Krista, Džafer je odgovorio: “Kažemo ono kako nas je naučio naš poslanik Muhammed, a. s.: “On je Božji rob, Njegov poslanik, Njegov duh, Njegova Riječ, koju je On udahnuo neporočnoj Merjemi.”
Na ove riječi Negus je svojim štapom na zemlji načinio crtu i rekao: “Isus sin Marijin (prema kršćanskom učenju) ovoliko je drukčiji od toga kako si ga ti opisao.”
Ovo je primjer prave i iskrene suradnje između kršćana i muslimana, kad svatko propovijeda svoju vjeru, argumentirano dokazuje svoje vjerska učenja bez uvreda i omalovažavanja drugoga. Muslimani jesu bili prihvaćeni kod nemuslimana, na tomu su im bili zahvalni, ali ih to nije spriječilo da govore istinu o svome (islamskom) vjerovanju. Muslimani su dali do znanja kršćanima da jako cijene što su ih ugostili i spasili od torture mekanskih pogana, ali da ne mogu prihvatiti njihovo učenje o Isusu koje je kroz povijest kršćanstva iznjedrilo više verzija.
Štoviše, s jedne strane, kršćani se u Kur’anu spominju kao muslimanima najbliži prijatelji:
“I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: – Mi smo kršćani, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.” (“Ali Imran”, 28)
S druge strane, Kur’an oštro prigovara kršćanima da su svoju vjeru iskrivili kad su prihvatili učenje o trojstvu:
“O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo Jedan Bog, hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na Nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.” (“En-Nisa”, 171.)
Za Negusa se tvrdi da je kasnije prešao na islam, povjerovao je u poslanstvo Muhammedovo, a. s., iako ga nikad nije osobno upoznao. Kad je kasnije do Medine došla vijest da je umro, Muhammed, a. s., za Negusa je predvodio dženazu namaz u odsutnosti.
U svakom slučaju, o Negusu će se među muslimanima uvijek govoriti s dubokim poštovanjem i ljudskom zahvalnošću za sve što je učinio za malu skupinu proganjanih muslimana.
