Neprestano smo u potrebi. U potrebi za hranom i vodom, riječima i zagrljajima, osmijehom i zabavom. Trebaju nam drugi i mi trebamo drugima za zdrav psihički i socijalni život, ali isto tako i za zdrav duhovni život. Čovjek nije stvoren da bi sam proveo život, no s druge strane ono što ne bismo smjeli smetnuti sa uma je to da bismo trebali u stalnoj potrebi jedino za Allahom uzvišenim. Danas je čovjek to smetnuo s uma te krenuo putem zaborava i onda nerijetko spomenemo „prazninu“ koju osjećamo u prsima. Svoju tugu i svoje jade iznosimo pred drage nam osobe, neki od nas možda i svoje trenutno olakšanje pronalaze u tekstovima pjesama, radnjama filmova i knjiga, no usprkos svemu spomenutom, uvijek ćemo se na kraju okrenuti Onome koji je uvijek tu. Zašto je tolika stopa samoubojstava među onima koji ne vjeruju? Zato što „prazninu“ koju maločas spomenuh zatrpavaju krivim stvarima. Oni se na kraju neće okrenuti Onome koji je uvijek tu jer su odbili vjeru usprkos dokazima oko njih. I naspram toga, kako će znati što je zapravo ta „praznina“ koju osjećaju, kako će znati čime je zatrpati i kako se prema njoj odnositi? Jedno od svojstava vjernika je čvrst oslonac na Allaha, džellešanuhu.
Ono u čemu griješimo je to što često prvo tražimo izlaz na krivim mjestima, a tek onda se vraćamo Onom koji je o svemu obaviješten. Mi lutamo pa se vratimo, no zašto se ne bismo promijenili i prije svih i svega obratili se Njemu? Kolika je milost našeg Gospodara, subhanAllah! Vjerojatno smo svi bili u situaciji kad smo se osjećali beznačajno nekome tko je nama itekako značio, netko koji nam je priredio takvu situaciju zbog koje smo poželjeli biti sami i daleko od svih jer nas je taj netko zaboravio, nije se javljao i koliko smo si puta samo rekli da si takve situacije nećemo dopuštati, da nećemo biti nečija „zadnja rupa na svirali“. No, poštovani brate, sestro moja mila, zar ne radimo mi tako svom Gospodaru? Zar mi Njega ne zaboravimo? Kako nas ljudi povrijede tim postupkom prema nama, toliko da se pitamo je l’ to vrijedi te osobe, poželimo prekinuti kontakte s njom, a naš Gospodar? SubhanAllah! Ne tražimo među ljudima oslonac ni sigurnost jer su ljudi poput mora, nikad mirni, uvijek uzburkani! Oslonac i sigurnost naći ćemo ondje gdje je uvijek stalno, gdje je vječno, a to nije karakteristika ničeg na ovom dunjaluku, to nije karakteristika nikog ni ničeg, osim Uzvišenog nam Gospodara!
Odakle „praznina“ u našim prsima? Kako se stvori taj osjećaj u nama? Taj osjećaj nam ukazuje da se trebamo vratiti svom domu, taj osjećaj nam kaže da smo se izgubili u prašumi sivih zgrada i ljudi, da nas je našao zaborav ispod plavog dunjalučkog neba! Naše srce je podjednako podložno i dobrom i lošem, na nama je u kojem ćemo ga pravcu graditi. Zapamtite, ljudi nam nisu dom, nisu ono za čim nam srca žude, ta je utjeha kratkotrajna, ima svoj rok trajanja. Velika je pouka u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve selleme, posjeti Ta’ifu. Ta se posjeta zbila u tzv. Godini tuge kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, izgubio svoju suprugu Hatidžu i amidžu mu, Ebu Taliba. Poslanik je, sallallahu alejhi ve selleme, nakon posjete Ta’ifu iz koje se vratio povrijeđen i krvav, gdje su ga gađali kamenjem, otišao pod jedno drvo i uputio dovu Gospodaru čiji je dio: “Ako nisi nezadovoljan sa mnom, onda mi ne smeta.” Velika je pouka u ovoj dovi, no ovdje se želim obratiti na drugi aspekt ovog događaja. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije nakon ovog događaja otišao svojim ashabima i plakao im, tužio se, nije se zatvorio u kuću, već se i u ovoj situaciji obratio Gospodaru jer Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije smetnuo s uma Onog koji nikad ne ostavlja! Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije osjećao „prazninu“ jer se nije okrenuo krivim stvarima!
Zato, poštovana braćo i drage moje sestre, čuvajte svoje srce od zaborava i čuvajte ga od dunjaluka, stvoreni smo za vječnost, a ne za prolaznost. I Onaj koji nas je stvorio nas najbolje poznaje, Njemu žurimo!
„Znaj da sve što te obuzme u cijelosti, nije te vrijedno, osim Allaha!“
Nermina Piragić
