Svjesni smo današnje otuđenosti ljudi jednih od drugih. Čak se ni mi muslimani ne ponašamo dovoljno „bratski“, nešto kao da nedostaje u našim međusobnim odnosima. Često znam spomenuti da više obraćamo pažnju na tuđe mane i pogreške, više kritiziramo jedni druge s ružnim namjerama, nego što se dobronamjerno savjetujemo i usmjeravamo na vlastite propuste. Čovjek današnjeg doba pun je razočaranja, nepovjerenja i površnosti. Jedne smo druge, umjesto sa lijepim emocijama, darovali sa ružnim koje su nas dovele ovdje gdje jesmo. Nazivamo se pogrdnim imenima, udaljavamo se jedni od drugih, a zbog čega?
Ukoliko sami sebe preispitamo, većinom je razlog ukorijenjen u našoj prirodi, našem nefsu, a nije povezan sa vrijeđanjem vjere ili vrijeđanjem našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme ili pak Uzvišenog Gospodara. Uzor nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme koji se nije nikad nije ljutio zbog sebe, a kako se to mi onda ponašamo po tom pitanju? Kada nam je netko uzor, znači da što više želimo biti poput njega, stremimo ka onome što on jest, ka njegovom ponašanju, a meni se čini da smo daleko od našeg uzora, ne samo po ovom pitanju, već i po mnogo drugih. Voljeti znači prihvaćati, ne promijeniti. Voljeti nekoga znači prihvatiti ga onakog kakav on jest, željeti mu samo najbolje, opraštati mu čak i onda kad te povrijedi više nego što misliš da možeš podnijeti (želiš osjetiti čar ljubavi u ime Allaha?). Talha, Zubejr, Alija, Ebu Bekr, radijallahu anhu…svi različiti, ali svima njima Uzvišeni je Gospodar obećao džennet. A mi sebe, kako rekoh, odmah nazivamo pogrdnim imenima, usuđujemo se upirati prstom u druge, nedovoljno svjesni da time samo sebe ružimo pred Allahom, azze we dželle, da time sebi nepravdu činimo. Moramo se podsjetiti da nitko nije savršen, osim Njega. Da nitko neće uvijek biti tu, osim Njega. Da nitko ne zna naše potrebe i želje, osim Njega. Ne smijemo se kriviti i osuđivati se međusobno u slučajevima kad se osjećamo usamljeno, kad se razočaramo, kad smo poput stakla gaženog nogama. U svim našim klimavim odnosima, u nedostatku povjerenja, kad se više ne možemo iznenaditi tuđim ružnim postupcima je jedna velika pouka, a ta je da samo Allahu, subhanehu we te’ala, treba biti iskreno odan kao što nam je to i rečeno u Kur’anu u trećem ajetu sure Ez-Zumer: „Znaj da samo Bogu treba biti iskreno odan…“ Mi sebe usmjerimo prvo ka stvorenom, a tek onda ka Onom koji stvara. Mislimo da ćemo utjehu i rješenje, lijek za našu bolest pronaći kod ljudi, pronaći u dunjaluku, a recite mi, koliku nam utjehu i kakvo nam rješenje može dati stvoreno što ni samo ne može bez Stvoritelja?
Jusufov je, sallallahu alejhi ve selleme, otac osjećao veliku tugu za njime, kako se opisuje u Kur’anu, oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten, toliko da su se njegovi sinovi pobojali za njegovo zdravlje. Zamislite strah i čežnju roditelja za svojim djetetom, no što je rekao Jakub, sallallahu alejhi ve selleme, svojim sinovima u stanju takve tuge: „Ja tugu i jad svoj samo pred Allaha iznosim…“ (Jusuf, 86). SAMO PRED ALLAHA! A što mi radimo, poštovana braćo i drage sestre? Zapitajte se čemu se prvo okrenete kad se nalazite u iskušenju! Jakub, sallallahu alejhi ve selleme, nije sumnjao u Gospodara svih svjetova te se na kraju opet susreo sa Jusufom, sallallahu alejhi ve selleme, a Allah ispunjava Svoja obećanja! Vjerujemo u Allaha, ali koliko Mu vjerujemo? Koliko smo bliski s Njim? Gdje nam je tewekul?
Allah, dželle’šanuhu, nam postavlja pitanje: „Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?“ (Ibrahim, 10) Je l’ se zove sumnja kad Njega stavljamo na drugo mjesto? Oči zasuze i obrazi se orose pri pomisli da mi zaista svojim djelima sumnjamo u Jedinog, u Onog kojeg je sram vratiti nam ruke prazne kad od Njega tražimo…
A zaista: „Nitko nije kao On.“ (Eš-Šura)
Nermina Piragić
