
Imamo potrebu biti poštovani, prihvaćeni i voljeni. Ta je potreba ono što svaki čovjek nosi u sebi i najbolje će se ispuniti s ljudima koji nam odgovaraju i koji imaju slične poglede na svijet kao mi. Često se nađemo u društvu ljudi s kojima se ne osjećamo ugodno i od kojih jedva čekamo otići. Takve ljude izbjegavamo. Svima nam je poznat govor voljenog Poslanika, alejhi selama, da su duše poput postrojene vojske. One koje su si slične, te se i zbliže, a one koje nisu, one se raziđu. Kad god se sretnete s osobom s kojom, kako mi kažemo, nismo na istoj valnoj duljini, sjetite se gore navednog hadisa.
Ponekad sami sebe „guramo“ u situacije čiji su krajnjih ishodi ružni osjećaji i to tako da se družimo s ljudima koji nam ne odgovaraju samo zato što mislimo da moramo, kako se ne bismo osjećali usamljenima, kako bismo bili viđeni. Nalaziti se među ljudima ne znači da ćeš dosegnuti sreću, još pogotovo ukoliko si među njima samo da ispuniš svoju socijalnu potrebu, tek tako da popiješ kavu, povedeš neki razgovor da ubiješ vrijeme. Ti moraš shvatiti jednu stvar kako bi postigao sreću i spokoj na ovom svijetu, a ta je da ti ne ovisiš o drugim ljudima i oni nisu uvjet tvoje sreće i zadovoljstva!
Ne guraj se kako bi te zavolili ljudi, najbitnije je da te zavoli tvoj Gospodar. Tko pazi na svoj odnos s Allahom, Allah će paziti na njegove odnose s ljudima. Pa zaista, uvijek je bilo između tebe i tvog Gospodara, a nikad, ama nikad nije bilo između tebe i ljudi! Zar se ne sjećamo šta se dogodi kad Allah, dželle šanuhu, zavoli svog roba? On onda naredi Džibrilu: O, Džibrile, ja sam zavolio tog i tog roba, pa ga i ti zavoli i reci svim stanovnicima nebesa da ga i oni zavole. Onda Džibril ode i kaže melecima: Zavolite tog i tog čovjeka jer ga je Allah, dželle šanuhu, zavolio i meni naredio da ga ja zavolim, pa ga i vi volite te siđite dolje na zemlju i naredite svim ljudima da ga vole. I zašto se mi onda „guramo“ uporno među ljude, a svjesni smo da se moramo „gurati“ u ibadetima kako bi nam se poboljšali ne samo odnosi s ljudima, već čitav dunjaluk? Poštovani brate i draga sestro, samo ti sebe možeš usrećiti, drugi nemaju tu moć. Kako piše u časnom Kur’anu, srca se doista smiruju kad se spomene naš Gospodar jer baš kao što dijete prestane plakati kad čuje majčin glas, tako se i čovjek smiri kad se vrati Onom koji ga je stvorio.
Greška koju često činimo je ta da se nadamo od ljudi, da kod njih tražimo utočište i smiraj…Razočaranje proizlazi baš ih prethodno navedenih riječi. Žeđ ne može ugasiti onaj koji i sam osjeća žeđ, već samo Onaj u čijim su rukama riznice svega. Obriši suze i razveseli oči i sjeti se…On zna najbolje.
Nermina Piragić