Pod okriljem šerijata
U islamskom (šerijatskom) učenju počinjeni grijesi, osobito teški zločini, nikada ne zastarijevaju! Štoviše, sve se pomno evidentira i ne zaboravlja. Za to su zaduženi Plemeniti Pisari, meleki/anđeli, naši pratitelji ili Kiramen-Katibini, kako ih Kur’an naziva. U isto vrijeme, nema nijednog grijeha, pa makar se radilo i o onim najtežim poput ubojstva, bluda, krađe, da ga Allah, dž.š., neće oprostiti (možda ljudi neće, ali Allah, dž.š., zasigurno hoće) ako se grešnik iskreno pokaje, iskreno povrati Gospodaru svjetova, konstantno žaleći što je prekršio Allahov, dž.š., Zakon.
“Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'”
( Ez-Zumer, 53. )
Međutim, Iako zna da je Allah, dž.š., Milostiv, iako zna da je Njegova Milost iznad Njegove srdžbe, iskreni se vjernici nikada ne opuštaju, jer nisu sigurni hoće li upravo njima Allah oprostiti?! Jer, ako smo sigurni čemu nastojanje, čemu trud?! Većina ljudi ide linijom manjeg otpora: zašto se truditi, ako to nije potrebno!? Allah može, jer je Svemoćan i sve čini Svojom Voljom, svim ljudima oprostiti osim meni ili tebi; sve ljude u Džennet uvesti osim mene ili tebe. Zato se vjernik nastoji što više umiliti svome Gospodaru redovno čineći ibadete (namaz, post, zekat, hadž), koristeći svaku priliku da učini dobro djelo makar ono bilo malo i neznatno (dobročinstvo je kada se svome prijatelju nasmijete), nastojeći svaki dan koji osvane učiniti boljim od prethodnoga, a sve kako bi pokušao nadoknaditi propuštene godine, dane, pa čak i sate provedene u besposlici ili nepokornosti Svemilosnom Allahu.
Ako smo počinili grijeh samo prema Allahu Uzvišenom, odnosno učinili štetu vlastitoj duši, u tom ćemo slučaju samo od Allaha tražiti oprosta; kajati se, moliti i obećati samome sebi (a najtragičnije je kada sebe lažemo) da se više nikada nećemo grijehu vratiti, jer to je istinska Tewba/pokajanje, povratak, a ako smo načinili bilo kakvu štetu drugome, bila ona materijalne ili moralne/psihičke naravi, onda, osim što moramo od Allaha tražiti oprosta, moramo tražiti oprosta/halala i od onih koje smo oštetili, ogovorili, slagali, krivo svjedočili isl. Ako je to nemoguće, tada ćemo učiti Dove za njih, nadajući se da će nam oprostiti/halaliti na Sudnjemu Danu. Islamsko geslo je jasno : svaka nepravda se mora ispraviti, ili na ovom ili na Budućem svijetu! Možemo izbjeći sankcije na ovome svijetu, al’ se s grijesima moramo suočiti u Vječnosti, pa neka zato naša dobra djela preteknu naša ružna/loša djela…
P.S.
Islam ne poznaje pojam imuniteta kakav uživaju današnji svjetski vladari. Političari i svi oni koji obnašaju bilo kakvu vlast po islamskim se propisima moraju odmah odazvati sudskoj proceduri ako se imalo posumnja na njihovo nepoštenje, zloupotrebu položaja, primanje mita; da ne govorimo o teškim zločinima. Što je o tome mislio Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., govori nam najbolje sljedeći primjer: Od Aiše, r.a., Poslanikove, a.s., supruge se prenosi sljedeći događaj: “Kurejšije su se zabrinule zbog jedne žene, Mahzumijke, koja je nešto ukrala, pa su rekle: ‘Ko će se za nju zauzeti kod Allahovog Poslanika?’ Rekoše: ‘A ko bi se na to usudio, osim Usame bin Zejda, miljenika Allahovog Poslanika?’ Pa mu je Usame to prenio a Allahov Poslanik mu na to reče: ‘Zar posreduješ da se ne izvrši jedna od Allahovih presuda?!’ Zatim je Poslanik ustao na noge i počeo govoriti, pa je, između ostalog, rekao: ‘Zaista su stradali oni koji su bili prije vas zbog toga što, kada bi među njima ukrao neki plemić (političar, bogataš, uglednik) ostavili bi ga nekažnjenog, a kad bi ukrao neki slabić (običan građanin, sirotinja) oni bi nad njim izvršavali kaznu. Zaklinjem se Allahom, kada bi Fatima, kćerka Muhammedova, ukrala ja bih joj sigurno odsjekao ruku!” – (Muttefekun alejhi)
Mirza Mešić
