Riječ, dvije o Muftiji

Mnogi su već rekli sve lijepo što se moglo reći o jednom čovjeku, velikanu našeg doba čiji je odlazak rijetko koga ostavio ravnodušnim, a koji je najviše nepobitno utjecao na nas muslimane. Kao što to već svi znamo, pravu vrijednost nekoga ili nečeg shvatimo tek onda kad tog nekog ili to nešto više nemamo.

Muftija Muamer Zukorlic,1970-2021

Prije njegove smrti, nisam pratila život i rad muftije. Na spomen njegovog imena, znala sam kako izgleda, znala sam da je bitan i bio mi je srcu drag. Nisam nikada uživo bila na nekom njegovom predavanju, ma nisam bila ni u njegovom Sandžaku. Usprkos svemu nabrojanom, muftijina smrt na mene je ostavila veliki i čak i za mene samu iznenađujući utjecaj. Nakon raznih tekstova i video isječaka shvatila sam i zašto je tako i zašto smrt ovog čovjeka oplakuje tisuće ljudi. A uistinu, najviše o čovjekovu životu reći će nam njegov kraj. Podijelit ću s vama što me muftijina smrt naučila odnosno na što me podsjetila i što je u meni oživjela, a sama osjećam potrebu da kažem par riječi o čovjeku koji je, kako netko reče, bio keramet našeg vremena.

Muftija Muamer Zukorlić bio je čini mi se cijelog života isti u svojim vrlinama. Pored dobrote i širokogrudnosti, odlikovao se hrabrošću koja je ponekad možda djelovala i drsko i čistim, nimalo umrljanim ohološću, ponosom zbog onog tko je i odakle dolazi. Vjerovao je u ono što je živio i živio je ono što je vjerovao.  Kao što je i sam rekao, na svom putu često je osjećao i strah, ali nastavio je raditi na svojim idealima usprkos  njemu učvrstivši svoja klecajuća koljena osloncem na Allaha. Zbog načina života i razmišljanja i zdravo poredanih prioriteta, stekao je neprijatelje, ali i osvojio mnogo, mnogo ljudskih srca iz svih balkanskih naroda. Do samog kraja borio se za svoju misiju, nije ni pred kim ustuknuo i uspio se je pridržati svoje rečenice iz mlađih dana kada je pri jednom okupljanju izjavio: „Do kraja samo časno i dostajanstveno!“ 

I uistinu, mi imamo samo jedan život, jednu priliku, i trebamo da ga živimo časno i dostojanstveno, savijajući kičmu samo pred našim Gospodarom. U tome je naša sloboda, biti rob Stvoritelja, a ne stvorenja. Muftijina smrt svjedok je veličine koja nastane kada iskreno živiš ono u što srcem vjeruješ. Dobrota i ponos, hrabrost i širokogrudnost koje su ga krasili ne mogu se lažirati niti se mogu pokupiti negdje usput. Sa srcem se rodimo svi, ali ne živi svatko sa njim. Iskreno ispovjedanje vjere, britkim jezikom, otvorenom rukom i širokim prsima iznjedrit će snažnog čovjeka koji će biti stub svoje zajednice. Muftija je stajao iza svojih riječi, držao se svojih stavova i na samom svom kraju, bio je ono što je bio i na početku, neiskvaren negativnim društvenim utjecajem, zdravog srca i podignutog čela. Njegova me hrabrost i istupanje podsjetilo na to da ne znači ako se svi slažu sa nekom društvenom pojavom koja je sama po sebi devijantne prirode, da moraš i ti, samo da bi eto, bio prihvaćen i da bi ti bilo lakše. Ne znači da moraš šutiti i bojati se onog svog radi onog što je tuđe. Tuđe se poštuje, ali ne pod cijenu sakaćanja svojeg.

Muftija Muamer Zukorlić učino je mnogo dobro, onog što se zna i vjerojatno još puno više onog što nije poznato javnosti. Na to koliko duboka treba biti stabilna muslimanska ličnost i kolika je širina naše vjere u ophođenju sa drugim stvorenjima, podsjetilo me muftijino ponašanje naspram njegove mačke i gradskih golubova. I za ponašanje prema tim stvorenjima bez razuma ćemo nesumnjivo odgovarati pred Allahom, dž.š., to su jedni od svjedoka koji će biti protiv ili za nas. I koliko je svjedoka naših postupaka u brzoj svakodnevnici, a mnoge od njih ne primijetimo i prema njima se odnosimo nemarno. U žurbi života nerijetko ne vidimo sve njegove nijanse. Ponekad se situacije u našem životu čine crnim ili bijelim, postanemo grubi ne videći važnost nekoga ili nečeg koja nama u tom trenutku nije važna. Važan nam je samo naš život, ali polako. Polako jer sve što radimo miomiolazi se na nama nevidljiv način sa životima drugih i sve je bitno i sve što ostane na kraju reći će o nama. Ovi muftijini postupci naspram životinja podsjetili su me na hadis u kojem Poslanik savs spominje panj koji je plakao kada je čuo Allahove riječi. Panj! A koliko sam tek drugih hadisa i ajeta vidjela u njegovom govoru i ponašanju. Dragi muftija, doista, svakog si uvažao i doista se u tvojim postupcima ogleda ono što si druge učio.

„Živi kako hoćeš, ali znaj da ćeš umrijeti.“ Ne zaboravimo tu rečenicu. Smrt nam je svima najveći vaiz i svi ćemo sami leći u kabur i biti nošeni na tabutu. A ni ajet: “Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti vaše nagrade, i tko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu samo je varljivo naslađivanje.” (Ali- Imran, 185)

Nermina Piragić Hadžović

Leave a comment

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.