
U životu se susrećemo s raznim ljudima. Neki od njih ostave trag na nama i odu, a neki kad dođu i ostanu. Svatko je od nas prošao bar jednom kroz razdoblje bolovanja nakon što nam netko izda povjerenje i povrijedi nas onako kako to samo čovjek zna uraditi. Nekome povjeruješ, podijeliš s njim ono svoje, ono što te čini onim što jesi, raduješ se i plačeš s njim i na kraju ostane samo pitanje kako se to može dogoditi, nama, koji smo vjernici, koji smo muslimani i držimo puno više do međusobnih odnosa od drugih, barem bismo trebali. Allah, azze ve dželle, iskušava one koje voli. Svaka osoba u našem životu, imali mi s njom lijepa ili ružna iskustva, je naše iskušenje. Ali, jeste se zapitali, zašto nas netko može povrijediti, otkud mu ta moć? Tu smo mu moć dali mi. Nikako da shvatimo da je jedino Allah, subahenhu we te’ala onaj prema kome trebamo usmjeriti svoje srce, nikako da shvatimo da samo u Njega trebamo imati povjerenja i samo kod Njega tražiti oslonca. Pišem vam ovo iz vlastitog iskustva i zato što znam da ćemo, iako se jednom opečemo na tu vatru, opet drugi put u njezinom smjeru i ponovno ponoviti iste pogreške.
Srce čovjeka je krhka stvar, gore je čovjeka povrijediti, nego srušiti Kabu. Shvaćamo li kako se igramo jedni s drugima i kako je to opasno za svakog od nas? Poštovano braćo i drage sestre, ne, to nije od nas, nije to od islama. Nije od islama da jedni druge ostavljamo, da jedni od drugih okrećemo glave, pa jesmo li poseban ummet ili nismo? SubhanAllah, što učinismo od islama…i što nam islam postade. U čemu se vidi ta naša vjera i naš iman, zar u klanjanju pet dnevnih namaza i postu mjeseca Ramazana? Neka svatko od vas uzme papir i zapiše na njega kad je posljednji put učinio nešto za svog brata ili svoju sestru u vjeri, a kad je posljednji put nekog možda povrijedio ili se ponio kako ne doliči jednom muslimanu. U predaji koju prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ”Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga niti ga na cjedilu ostavlja. Svaki musliman muslimanu je haram, haram mu je njegova čast, imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje”, a u Muslimovoj predaji stoji: ”Pokazavši na prsa tri puta, dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana.” (Et-Tirmizi, Hasen Sahih) Jesmo od onih koji su iznevjerili svog brata ili svoju sestru u vjeri, slagali ga, ostavili ga na cjedilu? Bojim se da jesmo. Također je rekao Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme: „Nitko od vas neće potpuno vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.“ (Buharija, 9; Muslim, 220.) A mi, poštovano braća i drage sestre, mi se udaljavamo jedni od drugih, tražimo mane jedni drugima, povrijeđujemo jedni druge, umjesto da živimo islam u našim odnosima.
Napisah na početku teksta da na kraju odnosa ostane pitanje kako se to može dogoditi nama, koji smo vjernici, koji smo muslimani i držimo puno više do međusobnih odnosa od drugih. Kako zaista? A Allah Uzvišeni u Kur’anu kaže: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. O vjernici klonite se sumnjičenja, neka su sumnjičenja zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno…” (El Hudžurat, 11 – 12) Nas u prsima steže zbog nečijeg odnosa prema nama, steže nas jer znamo da nisu muslimani takvi, a opet se ponašaju tako.
I da sve ove riječi zanemarite, dosta je da si jedno pitanje postavimo: „Da smo u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koliko bi našli od islama kod sebe?“
Nermina Piragić