Drugo poglavlje
ŠTA SAD?
Islamsko vjerovanje
Bog jeste
Neki će se zapitati: “I šta sad?” Treba li da se zaista zamaramo time da li Bog postoji ili ne ili je to puko akademsko pitanje koje privlači pažnju teologa i filozofskih teoretičara? U čemu je značaj postojanja ili nepostojanja Boga i šta su praktične implikacije Njegovog postojanja (ili nepostojanja) za ljudsko društvo?
Pretpostavimo li da Bog postoji, i da je On Apsolutni Stvoritelj, proučavanjem onoga što je On stvorio, odmah dolazimo do saznanja da se mi ljudi jasno ističemo u odnosu na ostala stvorenja koja smo do sada uspjeli proučiti. Od atoma do galaksije, sve je podređeno zakonima po kojima se vlada. Kako se ti zakoni usložnjavaju i formiraju nukleinsku kiselinu (samoreplicirajuću molekulu koja je osnovni sastojak života), hernija se spaja s biologijom, koja također ima vlastite zakone. U tom smislu mi smo zapanjujuće slični višim životinjama.
Kad sam pohađao školu, učili su nas da je čovjek (što obuhvata i muškarca i ženu) glava životinjskog carstva. Pa ipak, mi sebe ne smatramo životinjama. Mada dijelimo biologiju sa životinjama u smislu sistema za cirkulaciju, disanje, probavu, metabolizma, imuniteta, lokomotornog sistema, čulnog, reproduktivnog sistema itd., mi također znamo da nije biologija to što nas čini ljudskim bićem. Od svih vrsta koje smo do sada proučavali, samo smo mi vrsta koja ide dalje od biologije. Mi smo suprabiološka bića za koja biologija nije krajnje mjerilo ponašanja. Mi imamo iste instinkte i nagone, ali dok životinje jednostavno na njih odgovaraju na prost način i bez povratka, naš odgovor regulira složeni mehanizam koji nadilazi prirođeno programiranje. Mi, možda, dijelimo biologiju sa životinjama, ali smo se mi definitivno vinuli iznad biologije u carstvo vrijednosti, principa i duhovnosti. Zaista, tačno je kad kažemo da smo mi duhovna bića smještena u biološkim spremnicima (našim tijelima). Oni među nama koji su zauzeti ispunjavanjem potreba (i prohtjeva) svoje biološke komponente i koji ne zadovoljavaju svoju duhovnost s pravom se mogu nazvati životinjama, ako ništa onda figurativno.
Proučavanjem čovjeka shvatamo da nas je Stvoritelj obdario s četiri glavne odlike koje su jedinstvene našoj vrsti:
znanjem, sviješću o dobru i zlu, slobodi izbora i odgovornošću.
Znanje. Mi volimo znanje i nastojimo ga što više usvojiti.
Naš mozak opremljen je kako bi mogao opažati, zamišljati, racionalizirati, analizirati, eksperimentisati i zaključivati.
Žudimo za znanjem o prošlosti i o budućnosti i da dešifrujemo prirodu u nama i oko nas. Mi bilježimo i iskazujemo svoje znanje na različite načine.
Svijest o dobru i zlu. Bilo bi pretjerano pojednostavljeno kazati da treba očekivati da je dobro uvijek privlačno, a zlo uvijek odbojno. Složenost ljudskog života, povodljivost ljudskog uma i njegove težnje da racionalizira, kao i činjenica da zlo može biti vrlo privlačno, sigurno mogu pomutiti sliku, ali naša svijest o dobru i zlu prirođeni je dio našeg bića.
Šta sad?
Sloboda izbora. Naša sloboda izbora potječe iz “autonomije” kojom je Stvoritelj obdario našu vrstu. Očito, ova sloboda nije apsolutna i proteže se do ograničene sfere iza koje prestaje da djeluje. Pa ipak, unutar te sfere, sloboda je glavna vrijednost koja je od ključne važnosti za ljudski život.
Odgovornost. Sloboda izbora jeste pretpostavka čovjekove odgovornosti. Mi po svojoj prirodi shvatamo da smo odgovorni i da snosimo odgovornost za svoj izbor. To nije izum religije, jer čak i u ateističkom društvu ako ne poštujete pravila ponašanja u saobraćaju, bit ćete kažnjeni. Unutar carstva religije odgovornost implicira da ako niste slobodni, onda vam na Sudnjem danu neće ni biti suđeno. Sloboda je, dakle, srž i suština ljudskog bića, gledano i iz religiozne i iz sekularne perspektive. Bog je stvorio vrstu koja će snositi odgovornost za svoja djela. Dakle, Bog je stvorio vrstu koja nosi pečat slobode. Događaji koji su s one strane sfere našeg odlučivanja ili naših mogućnosti utjecaja stvar su “sudbi ne”, pa nas se tako za njih ne može smatrati odgovornim.
Mi smo, dakle, vrsta koja vodi život u stalnoj unutrašnjoj debati i stalnom donošenju odluka. Često se emocionalno kolebamo između onoga za što znamo da je ispravno i onoga za što znamo da je pogrešno i često moramo pribjeći moćima volje ii sposobnosti samoobuzdavanja kad nalaže potreba. U suprotnom padamo u ono što je pogrešno i moramo snositi posljedice svojih djela. Životinje se ne podvrgavaju ovoj stalnoj unutrašnjoj bici. One bez krivice jednostavno odgovore na ono što im se u trenutku radi. Sveta pisma kazuju nam da meleci čine samo dobro, i to zato jer nisu sposobni činiti zlo. Drugi reaguju na programirano, mi reagujemo na izbor. To je zaista plemenitost čovječne naravi. To objašnjava zašto je Bog, prema svetim tekstovima, naredio melecima da se poklone Ademu, iako su oni imuni na grijeh, a Adem nije. I oni su Ga poslušali.
Napravit ćemo sada jednu digresiju i razmisliti o univerzumu i čovjeku. Sve što više znanstveno proučavamo univerzum, to više shvatamo da živimo u univerzumu tako istančano izbalansiranih jednačina da bi i najmanji disbalans doveo do kosmičke katastrofe.
Sada pogledajmo na ljudska društva, zadržavajući pogled na ljudima koji provode većinu svog života u onome što nazivamo pogrešnim, zlom ili grijehom. Čini se da oni u tome uživaju, i na kraju umiru. S druge strane, neki drugi ljudi provode svoj život stremeći istini, boreći se za pravdu, i trpe uslijed svojih ideala. Na koncu i oni umru. Zar je to sve? Zar smrt može biti konačni kraj objema vrstama života? Nešto duboko u nama odbija da to prihvati. Gdje je onda ljudska odgovornost? Kad bi smrt bila kraj priče, tada bi ljudski život bio u sukobu s onom istančanom ravnotežom koja vlada univerzumom. Stoga je jedini zaključak da smrt ne može biti kraj. Ne može biti da poslije smrti dolazi praznina, već drugi život u kojem se ponovo uspostavlja ravnoteža i u
kojem se dovršava odgovornost. To je onaj budući svijet o kojem govore religije, kad će ljudima suditi Bog, Apsolutni Sudac, na Danu sudnjem.
Bog nam je darovao samostalnost i drži nas odgovornim. Mi nismo savršena bića, niti je to bila zamisao da budemo. Od nas se traži da damo sve od sebe u trenucima teškoća i iskušenja, a to “sve” često nije sasvim dovoljno. Mi se trudimo, i naš je život stalna borba. Stoga je razumljivo da Bog priznaje naš trud, cijeni naše nastojanje i voli nas kao Svoja najplemenitija stvorenja. Zasigurno bi On volio da prođemo na testu odgovornosti, bez dovođenja u pitanje naše slobode izbora. Najbolji način da to i učinimo jeste da nas stalno podsjeća na Sebe kao Krajnje Utočište i Gospodara, da nas podsjeća šta je dobro, a šta loše, onako kako nam ih je On prikazao, i da nas podsjeća na Sudnji dan, kad ćemo biti pozvani na odgovornost. On to čini odabirući određene članove iz porodice čovječanstva, uspostavljajući s njima povezanost (npr. izravnim razgovorom, pisanim pločama, nadahnućem ili posredstvom meleka) i dajući im zadatak da dostave Njegovu poruku svojim bližnjima: klanjajte se Bogu i samo Bogu, činite dobro, suzdržite se od zla, i uvijek imajte na umu da ćete na neizbježnom Sudnjem danu neminovno biti pozvani na odgovornost. To je koncept poslanstva, i kroz historiju čovječanstvo je primilo velik broj poslanika i vjerovjesnika.
Iz tog dugog lanca, Bog je neke spomenuo po imenu u svetim tekstovima, nekima je dao Svoje poslanice, nekima je dao moć da izvode određena čuda. Posljednja tri velika poslanika u tom lancu ključne su ličnosti ibrahimovskih monoteističkih religija: judaizma, kršćanstva i islama. Ove tri ličnosti potomci su praoca Ibrahima: Muhammed, a.s., preko Ismaila, a.s., Musa, a.s., i Isa, a.s., preko Ishaka, a.s. (Ismail, a.s., i Ishak, a.s., bili su sinovi Ibrahimovi).
Međutim, ovdje je prikladno istaknuti da za Jevreje poslanički niz završava s judaizmom. Za njih Isa, a.s, nije bio Mesih, niti je njegova majka Merjem bila čestita žena, kakoje tvrdila. Oni još očekuju Mesiha i negiraju da je kršćanstvo Božija religija. Za kršćane, niz se završava s kršćanstvom, mada priznaju judaizam kao Božansku religiju (bez obzira nato što kod Jevreja ne nailaze na recipročan stav). Muslimani, s druge strane, priznaju i judaizam i kršćanstvo za religije utemeljene na Božijoj objavi, uprkos činjenici da ni Jevreji ni kršćani ne vjeruju isto to za islam i ne vjeruju da je Muhammed bio istinski poslanik i vjerovjesnik Božiji. Sastavni je dio vjere svakog muslimana (osobe koja ispovijeda islam) da vjeruje u Musaa i Isaa i sveta pisma koja su im objavljena, i da vjeruje u prethodni poslanički lanac. U Kuranu, svetom tekstu islama, za koji muslimani vjeruju da je istinska Riječ Božija, stoji:
“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte…!’” (42,13)
Prije nego što nastavimo, za čitaoce nemuslimane sada bi bilo korisno dati kratku uputu o Kuranu. Muslimani vjeruju da je Kuran zabilježena riječ od samoga Boga, doslovno i izvorno, i da je kao takva objavljena poslaniku Muhammedu preko meleka Džibrila. Nakon završetka Objave, to je Knjiga po obimu približna Novom zavjetu, ali ona nije objavljena odjednom. Dolazila je u kratkim dijelovima baveći se različitim temama i komentarišući pitanja i događaje, a njeno objavljivanje trajalo je dvadeset i tri godine.
Kad god bi poslanik Muhammed primio dio Kurana i kad bi ga prenosio svojim ashabima, koristio je izraze koji su ekvivalent otvorenih i zatvorenih navodnih znakova, na početku govoreći “Bog je rekao”, a na kraju “Istinu je rekao Bog”. Novi ajeti odmah su bili predani na pamćanje ljudima, a bili su i zabilježeni na hartijama kada su bile dostupne. Kad je objava Kurana završena, Muhammed, s.a.v.s., je po Božijoj uputi njegove dijelove doveo u konačni poredak, koji nije nužno i hronološki, onako kako su objavljivani. Od tada Kuran je sačuvan na izvornom jeziku i u izvornom obliku: riječ po riječ i slovo po slovo. U tom smislu Kuran
je jedinstven Sveti tekst. Kad se prevede, više se ne zove Kuran, već prijevod njegovih značenja, jer je svaki prijevod ljudsko tumačenje i nije originalna riječ Božija.
Arapski jezik Kurana se smatra nenadmašnim književnim čudom. Oponašati ga u vrijeme Poslanika je za Arape bio pravi izazov. I mada su se ponosili svojim književnim sposobnostima, nisu uspijevali u tome i samo su osjećali strahopoštovanje. Neki od najupornijih neprijatelja islama prihvatali su islam već nakon samog slušanja dijelova
Kurana.
Hassan Hathout
———————————————————————————————————————————————————
Prvo poglavlje
BOG
ŠTA SAD?
ISLAM I DRUGI
Ljudi Knjige
Doktrinarne razlike
Jevreji i Kršćani
STRUKTURA ISLAMSKOG UČENJA
OPĆI PREGLED ŠERIJATA
Izvori Šerijata
Ciljevi Šerijata
Crkva i država
Demokratija
Unutarnjost islamskog učenja
Pet stupova islamskog vjerovanja
Islamska moralnost
Okus Kurana
Ovako je govorio Poslanik
ŽIVA PITANJA
NOVI SVJETSKI POREDAK
Autoritet nad čovjekom
Vlasništvo nad dobrima
Jednakost ljudi
Potreba za samoobuzdavanjem
Rat i mir
Ekologija
Pitanja stanovništva
Džihad
Porodica i seksualna revolucija
Biomedicinska etika
PITANJA REPRODUKCIJE
Regulisanje plodnosti
doniranje organa i transplantacija
Definicija smrti
Eutanazija
Komentar
Genetski inžinjering
