ISLAMSKO UČENJE O TOLERANCIJI

  1. Što Islam kaže o toleranciji?

    Netolerancija, predrasude i stereotipi su opasne društvene anomalije, nespojive sa islamom kao vjerom i načinom života. Nedopustivo je da musliman po bilo kojoj osnovi čini nepravdu, vrijeđa, omalovažava, ignorira ili čak zanemaruje osobe drugih vjera ili svjetonazora. Neznanje o drugima i drugačijima rađaju predrasude, predrasude rađaju stereotipe, stereotipi rađaju strah, strah rađa mržnju, a mržnja rezultira, prije ili kasnije, nasiljem i zločinima nad drugima i drugačijima.

  2. Da li je Poslanik Muhammed a.s bio tolerantan?

    Primjer tolerancije i suživota prisutan je u velikoj mjeri i u ophođenju Muhammeda, a.s.,  sa sljedbenicima Knjige, židovima i kršćanima, ali i sa mušricima Mekke. Allahov Poslanik, a. s., ih je posjećivao, velikodušno dočekivao, primao i davao im poklone, obilazio njihove bolesne i odnosio se prema njima na najljepši mogući način, iako ga nisu priznavali kao Poslanika

U naše se vrijeme jako puno govori i piše o toleranciji.  Stalno nam se naglašava da moramo biti tolerantni prema drugima, da moramo pokazati toleranciju prema drugačijem pogledu na život i svijet.  Što je to zapravo tolerancija? Ako pogledamo u najpopularnije i najdostupnije enciklopedijske  rječnike (Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968. godine) pronaći ćemo da je ovaj pojam definiran kao jedan oblik snošljivosti  i prihvaćanja drugačijih od nas,  pa se tolerancija, između ostaloga, definira i kao trpljenje, snošljivost, poštovanje i uvažavanje tuđih mišljenja,  stavova i svjetonazora (latinski: tolerare, u značenju trpiti). Tolerancija ne podrazumijeva i nužnost prihvaćanja drugačijeg mišljenja i stava, osobito ne prihvaćanje nametnutog mišljenja većine. Tolerancija je samo uvažavanje i pokušaj da se razumije drugačiji i različit stav, ali ne podrazumijeva nužno i prihvaćanje takvog stava. Ako se s nekim ne slažemo, to nikako ne znači da ga ne toleriramo, ili da ga ne poštujemo.

Ako prihvaćamo i uvažavamo  različite od sebe, druge i drugačije,  onda smo tolerantni, ako apriori ne prihvaćamo druge,  ili im ne osiguravamo slobodu i prostor za njihovo djelovanje, onda sam netolerantni i isključivi.  Netolerancija lako prerasta u nerazumijevanje,  mržnju, agresiju, pa i nasilje prema drugima i drugačijima.  Netolerancija je znak slabosti i manjka kulture u ponašanju i prvi znak stagnacije društva

Tolerancija podrazumijeva aktivnu zaštitu slabijih i malobrojnijih

Tolerancija nije  samo trpljenje drugih nego i aktivna zaštita drugih i drugačijih, osobito slabijih i nezaštićenih, te aktivno promoviranje različitosti među ljudima kao zajedničkog naslijeđa i bogatstva od Boga danom svim generacijama čovječanstva. Različitost je Božja odredba, dokaz Božje mudrosti i moći,  i postojat će do kraja svijeta. Ljudi su u mnogočemu različiti: spol, boja kože, porijeklo, nacija, vjera, status u društvu, navijačka skupina, vrsta glazbe koju slušaju, vrsta filmova i sporta koje prate i treniraju.  Ljudi su razlikuju po karakteru, po ukusima u jelu, piću, modi, tako da se i rođena braća i sestre po mnogočemu razlikuju. Druge i drugačije ljude ne samo da trebamo  „trpjeti“ nego i aktivno braniti o njihovo pravo na samoopredjeljenje, jer time poštujemo Allahov, dž.š., zakon kojim je odredio da ljudi posjeduju razum, slobodu i mogućnost izbora.  

Gdje su granice tolerancije?

Nekada  određeno ponašanje smatramo nemoralnim i neprihvatljivim, jer je u suprotnosti s našim vjerskim ili drugim uvjerenjima,  ali ga moramo tolerirati,  jer je zakonom koji vlada u određenoj državi omogućeno takvo ponašanje. Za primjer možemo uzeti kladionice u kojima mladi provode dosta slobodnog vremena i troše svoje džeparce koje im njihovi roditelji daruju. Bilo koji oblik klađenja i kockanja kao muslimani smatramo grijehom, nemoralnim i neprihvatljivim,  ali ih toleriramo jer zakoni u Hrvatskoj dopuštaju ovakav vid zarade  i zabave, iako u konačnici društvu donose veliku štetu.  Istraživanja su dokazala da se čovjek lakše izliječi ovisnosti od droge nego ovisnosti od kocke.  Tolerancija ne podrazumijeva  kršenja zakona i ugrožavanja prava i sloboda drugih makar se s ponašanjem određenih skupina ljudi i ne slagali.   Jedno je ne slagati se, a drugo je pokazivati agresiju i nasilje prema drugačijoj ideološkoj, političkoj, vjerskoj ili spolnoj skupini. Nećemo pokazivati toleranciji prema onima koji ugrožavaju univerzalne vrijednosti i prava koje se odnose na svakoga čovjeka. 

Tolerancija je usađena u prirodu čovjeka

Čovjek se još kao malo dijete uči toleranciji. Tolerantni smo prema prijateljima koji nas nerviraju s nekim svojim ponašanjem  i zadirkivanjem, profesor je tolerantan prema nama jer nam često progleda kroz prste kada ne uradimo zadaću, najtolerantniji su naši roditelji, jer cijeloga života  trpe naš neposluh. No tolerancija iz pozicije vjere ima i svoje granice. Ne možemo tolerirati  radnje i ponašanje koji se direktno kose s našim vjerskim načelima. Ne možemo tolerirati ružno i nemoralno ponašanje i kršenje zakona i propisa, bilo vjerskih bilo svjetovnih. Svakom nemoralnom ponašanju i kršenju općeprihvaćenih pravila ponašanja, muslimani se moraju suprotstaviti fizički, verbalno ili barem u srcu osuditi kršenje reda te činjenje nepravde i nereda.

„Tko od vas vidi kakvo zlo neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, onda svojim jezikom, pa ako ni to ne može, onda srcem, – a to je najslabiji vid imana“. (Muslim)

Neznanje – čovjekov najveći neprijatelj

Tolerancija podrazumijeva i znanje o drugima i drugačijima. Ne možemo biti tolerantni prema nekome ako ne poznajemo osnovne  informacije o toj osobi, grupi, zajednici ili narodu. Međusobno upoznavanje, i učenje jednih od drugih, jedini je put i način da se postane i ostane tolerantan. Toleranciju moramo čuvati i njegovati i u teškim i osjetljivim trenutcima i vremenima međusobnih sukoba i ratova. Nikada ne smijemo generalizirati kada zauzimamo stav o nekom narodu ili zajednici. Počinitelji krivičnih djela ili zločina imaju svoje ime i prezime.

Tolerancija odnosno prihvaćanje i uvažavanje drugih i drugačijih je najučinkovitija brana predrasudama i stereotipima koje čovjeka – pojedinca opterećuju. Sama riječ predrasuda govori nam da sudimo unaprijed o nekome ili nečemu bez prethodnog upoznavanja sa tom osobom. Neko je iz razreda nemusliman i mi ga unaprijed odbacujemo jer je druge vjere, ili drugačije boje kože, ili pripada drugome narodu. Predrasude su štetne po cijelo društvo, a osobito za pojedinca jer stvaraju osjećaj lažne i nerealne moći i lažnog osjećaja superiornosti.  Takva osoba cijeli život živi u strahu i mržnji prema drugima i drugačijima, a u isto vrijeme ima lažni osjećaj da je bolja od drugih. Osobe koje trpe i suočavaju se sa predrasudama često dobiju osjećaj manje vrijednosti i društvene odbačenosti te pate od manjka samopouzdanja. Često se zbog stereotipa i predrasuda koje su ustaljene u nekom društvu čini nepravda pojedincima jer pripadaju drugom narodu ili vjeri.

 Ne zaboravimo da nas je Allah, dž.š., stvorio različitima i odredio da se rađamo kao pripadnici različitih naroda, različitih boja kože, različitih običaja i kultura ponašanja,  stoga je neuvažavanje i netolerancija prema drugima i drugačijima jedan od grijeha i Allahu mrskih postupaka.

”Od Njegovih znakova je i stvaranje nebesa i Zemlje, i različitost vaših jezika i vaših boja! U tome su znakovi za razumne.” (Rum, 21)

ZAPAMTIMO

Netolerancija, predrasude i stereotipi su opasne društvene anomalije, nespojive sa islamom kao vjerom i načinom života. Nedopustivo je da musliman po bilo kojoj osnovi čini nepravdu, vrijeđa, omalovažava, ignorira ili čak zanemaruje osobe drugih vjera ili svjetonazora. Neznanje o drugima i drugačijima rađaju predrasude, predrasude rađaju stereotipe, stereotipi rađaju strah, strah rađa mržnju, a mržnja rezultira, prije ili kasnije, nasiljem i zločinima nad drugima i drugačijima. Svi se moramo boriti protiv ovog prvog, protiv neznanja, da ne bi doživjeli ovo zadnje, kao što se trebamo boriti protiv svakog oblika ekstremizma i isključivosti.  Obitelj i škola su najvažnija okruženja u kojima se mora govoriti o pogubnosti predrasuda i stereotipa o  drugima i drugačijima.

DODATAK: Poslanikovo razumijevanje tolerancije

Primjer tolerancije i suživota prisutan je u velikoj mjeri i u ophođenju Muhammeda, a.s.,  sa sljedbenicima Knjige, židovima i kršćanima, ali i sa mušricima Mekke. Allahov Poslanik, a. s., ih je posjećivao, velikodušno dočekivao, primao i davao im poklone, obilazio njihove bolesne i odnosio se prema njima na najljepši mogući način, iako ga nisu priznavali kao Poslanika. Muhammed, a.s., je dopustio kršćanskoj delegaciji iz Nedžrana u kojoj je bilo i biskupa da obave molitvu u njegovoj džamiji. Slao je poklone tadašnjim kršćanskim vladarima i vjerskim dostojanstvenicima kao što je i primao od njih poklone.  Muhammed, a.s., se kroz cijelu svoju poslaničku misiju borio protiv džahilijjeta/neznanja, ali i protiv zatucanosti i pogrešnog shvaćanja vjere. Svojim je ashabima uvijek pokušavao  pojasniti da se silom ne osvajaju ljudska srca,  nego ljubavlju, blagošću, strpljivošću i spremnošću da se oprosti i  da se svakome dade druga šansa. Naravno, islam se okorjelim kriminalcima i zločincima koji krše Zakon te prave nered na zemlji otvoreno i glasno suprotstavlja i za njih predviđa stroge sankcije. Nevjerstvo i nemoral atak su na ljudski razum i njegovo dostojanstvo i nemaju  veze sa slobodom i poštivanjem ljudskih prava nego sa zloupotrebom slobode.  A protiv te zloupotrebe slobode koja ide na štetu vjere, morala i prirodnoga reda islam se nikada neće prestati boriti. Muhammed, a.s., je toliko opraštao svojim bivšim neprijateljima, onima koji su otvoreno ratovali protiv njega i pokušavali ga ubiti, davao im  novu šansu da se promijene i poprave,  da su se i njegovi ashabi znali čuditi. Svojim plemenitim, smirenim,  blagim i iskrenim odnosom, prema svakom čovjeku,  Allahov je poslanik je u zadnjim mjesecima svoga života privukao mnoga arapska plemena u islam. Dolazili su dragovoljno, bez ikakva pritiska te prihvaćali islamsko učenje.  Inače, kako objasniti uspjeh njegove misije!?

Kada je Božji poslanik Muhammmed, a.s., oslobodio Mekku , 630. godine,  te u svom rodnom gradu kojeg je podigao njegov prethodnik Ibrahim, a.s., uspostavio islamsku vlast, nije se svetio nit’ ubijao;  nije otuđivao tuđi imetak nit’ ga rušio,  osim lažnih kumira, lažnih božanstava napravljenih od zemlje, kamena ili drveta.  Sankcionirao je samo nekoliko osoba koje su još prije počinile teške zločine,  a za koje se nisu pokajali.   Poput Jusufa/Josipa, a.s., oprostio je svim stanovnicima Mekke, pa i nekim svojim najokorjelijim mrziteljima jer islam briše sve grijehe i zaboravlja prošlost. Kada je bio najjači, Poslanik, a.s.,  je  pokazivao najviše strpljivosti i milosti. Štoviše, Poslanik, a.s.,  je naložio da svi oni koji su do tog trenutka obnašali neku vlast  i dalje zadrže svoje pozicije. Nije postavljao svoje rođake, pa ni svoje iskusne  ashabe na vodeća mjesta u Mekki.  Nažalost , kasnije generacije muslimana nisu slijedili Poslanikov, a.s.,  primjer.  Muslimanski su vladari uglavnom postavljali svoje sinove za svoje nasljednike,  kao što to i danas rade – a to nije zasigurno izvorni islamski model vladavine. Takvi su uglavnom ljubavlju prema islamu pravdali svoje postupke koji su dugoročno nanijeli veliku štetu muslimanima, ali i imageu islama među nemuslimanima.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.