Jevreji
Muslimani često govore o Jevrejima kao svojim rođacima, jer je Ibrahim, a.s., zajednički djed Muhammeda, a.s., preko Ismaila, a.s., i Israila (Jakova/Jakuba) i njegovih potomaka, preko Izaka/Ishaka. Kao što je poznato, sve do duboke starosti Ibrahim i Sara nisu imali djece. Prije nego što je rodila njihovog sina Ishaka, Ibrahim se oženio Hadžerom, koja je rodila Ismaila. Prema Kuranu, kao iskušenje Ibrahimovo i kao ispunjenje Božijeg plana, Bog je naredio Ibrahimu da svog sina Ismaila odvede na mjesto koje će stoljećima kasnije postati grad Meka, gdje se konačno rodio i poslanik Muhammed. U obredima godišnjeg hodočašća (hadža) muslimani njeguju sjećanje na Hadžerine velike muke dok je tražila vodu za svog sina Ismaila kad je potrošila sve zalihe vode i kad je neočekivano provrelo vrelo Zemzem. Muslimani se tada sjećaju i Ibrahima i Ismaila, koji spodigli Kabu, prvi hram (džamiju), kako bi se klanjali Jednom Bogu. Bog je odredio da i Sara, duboko u menopauzi, zatrudni i rodi Ishaka, oca Jakubovog, čije je ime kasnije izmijenjeno u Israil, oca dvanestero Djece Israila.
Muslimani pomalo žale zbog činjenice da veliki broj Jevreja i kršćana Ismaila ne smatraju zakonitim sinom Ibrahimovim, jer biblijska verzija opisuje Hagaru/Hadžeru kao Abrahamovu/Ibrahimovu suprugu i Sarinu sluškinju (Postanak, 16,3). U mom primjerku Biblije Kinga Džejmsa3 ime Ishmael (Ismail, prim.prev.) sasvim je izostavljeno iz glosara, a priču o njemu mogao sam pratiti samo uz pomoć Abrahama (Ibrahima, prim.prev.) kao pojma u glosaru. Ponekad Postanak (16,16; 17,23, 25, 26; 21,11) govori o Išmaelu kao o “njegovom (Abrahamovom) sinu”, što čini nemogućim da se negira da je Ismail Ibrahimov sin. Štaviše, prateći rodnu genezu Djece Israilove po majčinstvu, Knjiga postanka pripovijeda nam da se Israil oženio svojim dvjema rodicama, Rahelom i Leom, i njihovim dvjema sluškinjama, Zilpom i Bilhom, pa su njih četiri izrodile dvanaestero Djece Israila. I niko nikada nije utvrdio da je bilo koje od Djece Israilove manje vrijedno zbog toga što su im majke bile sluškinje! Zar ovdje nije postavljen dvostruki standard kad je riječ o Ismailu? S obzirom na opis u Postanku, 22,2, gdje se tvrdi da je Bog rekao Abrahamu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka, koga ljubiš, i pođi u pokrajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati”, muslimani smatraju da je Ishakovo ime ovdje namjerno ubačeno, jer ni u jednom trenutku Ishak nije bio jedini sin Ibrahimov, jer je trinaest godina mlađi od Ismaila (Postanak, 17,24-26), a obojica su bili živi kad je njihov otac Ibrahim umro.
Muslimani se svake godine prilikom jednog od obreda hadža prisjećaju Ibrahimovog teškog iskušenja i njegove predanosti Bogu kada je poveo svoga jedinog sina (Ismaila) da ga žrtvuje. Međutim, za muslimane i Ismail i Ishak jednako su blagoslovljeni i voljeni poslanici.
Kuran Jevreje, odnosno Djecu Israilovu, spominje pedeset puta, osim što spominje Musaa nekih 137 puta i Toru osamnaest puta. Izdašno su pohvaljeni, ali imaju i svoj udio u krivnji i prijekoru. Navest ćemo neke primjere:
“O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; i bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kad se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći; i kada smo vas odfaraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; – a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg – kad smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili i kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili da biste zahvalni bili.” (2,47-52)
“I Mi smo sinove Israilove u lijep predjel naselili i ukusnom hranom ih opskrbili, i tek kad im je došlo pravo saznanje, oni su se u mišljenju razišli. A Gospodar tvoj će im, sigurno, na Sudnjem danu presuditi u onom u čemu su se razilazili.” (10,93)
Valja spomenuti da kad god Kuran prekorava Jevreje, to je zapravo zato što su učinili nešto što Kuran smatra oprečnim s njihovom religijom (na nekoliko mjesta i Biblija poziva Jevreje na odgovornost za neposlušnost Bogu, vidi, naprimjer: Druga knjiga o kraljevima, 17,7-23). Međutim, Kuran ne proklinje Jevreje kao narod, niti ponižava, niti slavi bilo koju etničku grupu ili rasu. Zapravo, Kuran dolično promišlja činjenicu da su Jevreji dugo bili jedini nosioci monoteizma u svijetu koji je bio paganski i idolopoklonički. Međutim, nakon dolaska kršćanstva i islama tvrdnje Jevreja da imaju monopol nad monoteizmom gube svoje uporište, a time i koncept odabranog naroda za koji se i danas čvrsto drže. U najmanju ruku, ovako razmišljaju kršćani i muslimani.
Islam ne prihvata koncept odabranog naroda. Bog Svevišnji kaže u Kuranu:
“O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji u Allaha jeste onaj koji Ga
je najsvjesniji…” (49,13)
Ljudi mogu postajati bolji ili gori samo prema svome poštenju, a ne po pripadnosti određenoj pradjedovskoj liniji. Ovo je živopisno iskazano u kur’anskom opisu obećanja koje je Bog dao Ibrahimu:
“A kad je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učinit ću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!’, ‘I neke moje potomke!’ – zamoli on., ‘obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike’, kaza On.” (2,124)
Sukob između Arapa i Jevreja danas potječe uslijed kratkovidog naglašavanja biblijske verzije Zavjeta koji je Bog dao Abrahamu: “Tebi i potomstvu tvojemu dat ću zemlju, u kojoj sad prebivaš kao tuđinac, svu zemlju kanaansku, u vječni posjed; a ja ću biti Bog njihov” (Postanak, 17,8). Složenost palestinskog problema izvodi se iz uvjerenosti Jevreja da “sjeme Abrahamovo” uključuje samo Jevreje. Prema tome, savremeni judaizam uglavnom smatra da samo Jevreji imaju pravo da žive u zemlji koju su, prije manje od stoljeća, uglavnom naseljavali palestinski muslimani i kršćani, koji su živjeli mirno s malom jevrejskom zajednicom. Kasnije, osnivajući savremenu državu Izrael, cionisti su većinu tih Palestinaca zapravo prisilili da napuste svoje domove i zemlju.4 Nadalje, sinovi Israilovi koji su prešli na kršćanstvo ili islam automatski se isključuju iz postojećeg izraelskog “zakona povratka”, mada su zakoniti potomci Israilovi (to jest poslanika Jakuba, sina Ishakovog, sina Ibrahimovog, ili Ismaila, prvog sina Ibrahimovog). Ni oni ni palestinski muslimani i kršćani, ne smatraju da trebaju otići iz zemlje ili živjeti kao drugorazredni građani u svojoj zemlji, koja je hiljadama godina pripadala njihovim precima. Teško mogu progutati izjave poput one Golde Meir: “Ne postoji ništa što se zove Palestinci, oni ne postoje”5, ili one Josepha Weitza, bivšeg predsjednika Jevrejske nacionalne fondacije: “Među nama samima mora biti jasno da nema mjesta za oba naro-
da da žive zajedno u ovoj zemlji.”6
Muslimani na palestinski problem ne gledaju kao na borbu religija, već kao na sukob dviju grupa naroda, koje imaju različite argumentacije i ciljeve. Njegov rasplet, prema svim trima abrahamovskim religijama, zahtijeva pokušaj mirnog rješenja. Istinsko mirno rješenje jeste ono koje je zasnova- no na pravdi i nepristrasnosti, koje su jedine garant njegove održivosti. Međutim, daleko je od mogućeg da jedno takvo mirno rješenje mogu ispregovarati dvije strane, gdje je jedna moćna, a druga slaba. Versajski mentalitet ne bi trebao da dominira pregovorima. Međutim, potrebna je ogromna državnička mudrost da bi se to uvidjelo.
Smatramo da bi ovaj dio svijeta trebao biti mjesto spajanja, a ne razilaženja triju ibrahimovskih vjera kako bi se time očitovali duh tolerancije i pobožnosti, slaveći jedinstvo koje okružuje njihovu različitost. I zdrav razum i religija smjeraju u tom pravcu, samo kada bi sve strane imale sluha i otvorile svoja srca za glas Božiji.
Kroz historiju, odnos između muslimana i Jevreja se mijenjao, ali nikada iz razloga što je islam gajio odbojnost prema judaizmu kao vjeri. Sukobi su bivali vezani za određene situacije i zasnivali su se na opravdanim razlozima. Međutim, trebamo biti daleko od tvrdnje da je historija muslimana uvijek bila dostojni primjer učenja islama. Po-
sebno u diktatorskim režimima, Jevreji i kršćani također su bili izloženi zlostavljanju, od čega nisu bili pošteđeni ni muslimani – podanici režima, koji su tada i najviše patili. U muslimanskom svijetu jevreji nisu nikada bili izloženi patnjama poput onih koje im je stoljećima pričinjavala kr- šćanska Evropa, uključujući i holokaust u ovom stoljeću (knjiga je napisana u 20. stoljeću, prim.prev.). U kršćanstvu su Jevreji označeni kao ubice Boga, zbog čega su morali ispaštati tako što su stalno bivali izloženi pogromu. Čak i kad su neprijatelji bili muslimani, Evropa je uvijek uključivala Jevreje kao “kolateralnu štetu”. Prvi križarski rat pokrenut je masakrom nad hiljadama Jevreja u Evropi, a argumentacija je bila ovako zlobna: “Krenuli smo na dugi put da se borimo protiv neprijatelja Boga na Istoku, i, gle, tu pred našim očima pojave se naši najgori neprijatelji Jevreji. Prvo se s njima moramo obračunati.”7
Poslije pobjede Ferdinanda i Izabele nad muslimanima Jevreji su protjerani iz Španije 1492. godine. Suprotno prethodno datim obećanjima, muslimanima i Jevrejima postalo je zabranjeno da prakticiraju svoju vjeru – osuđivani su na smrt ili na progon ukoliko ne bi prešli na katoličanstvo.
Mnogi su Jevreji izabrali da odu u Tursku (Otomanska imperija, prim.prev.), koja je tada bila sjedište islamskog hilafeta. Primljeni su velikodušno, a sultan je Ferdinandov i Izabelin progon Jevreja izložio ironiji riječima: “Osiromašili su svoje kraljevstvo, a ojačali moje.” U muslimanskoj Španiji doprinos Jevreja civilizaciji posebno je cvjetao. Najpoznatiji primjer ovog doprinosa je veliki Maimonides, koji je bio učenik islamskog filozofa Ibn Rušda (Averroes) od Kordobe. On je kasnije, preselivši se u Egipat, bio lični liječnik Salahudinov (čuveni Saladin, kako ga poznaje terminologija iz križarskih ratova).
U svojoj knjizi My People (Moj narod)8, koja je također imala i televizijsku produkciju, Abba Ebban, izraelski učenjak, historičar i bivši ministar vanjskih poslova, tvrdi da su s Jevrejima u dva navrata u njihovoj historiji postupali pravedno: jednom u muslimanskoj Španiji i drugi put, sada u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoljećima su jevrejski građani u islamskim državama uživali u sigurnosti i prosperitetu. Sve do danas, uprkos mučnim reperkusijama palestinskog problema, mnoge islamske zemlje pod svoj krov primaju velike jevrejske zajednice kojima nije ništa ni bolje
ni gore od njihovih muslimanskih i kršćanskih sugrađana.
Kršćani
“I spomeni u Knjizi Merjemu: kad se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla ijedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. ‘Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!’, uzviknu ona. ‘A ja sam upravo izasla- nik Gospodara tvoga’, reče on, ‘da ti poklonim dječaka čista!’ ‘Kako ću imati dječaka’, reče ona, ‘kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaIjalica!’ ‘To je tako!’, reče on. ‘Gospodar tvojje rekao: ’To je Meni lahko’, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!’ I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. ‘Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’, uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: ‘Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: ‘Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.’ I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo’, rekoše oni, ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’, rekoše. ‘Ja sam Allahov rob’, ono reče, ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem blagoslovljenim i naredit će mi da, dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!”’ (19,16-33)
Tako Kuran kazuje o Isau. Kuran ga spominje po imenu “Isa” dvadeset i pet puta, kao “Mesiha” jedanaest puta, i kao “sina Merjemina” dva puta. Merjema je spomenuta trideset i četiri puta i kao “ona koja je nevinost svoju čuvala” dva puta. Muslimani bivaju preneraženi i zapanjeni kad pročitaju da istaknuti učenjaci, stručnjaci i, što je najbolnije, svećenstvo, opisuju islam i muslimane kao neprijatelje Krista. S druge strane, mnogi neobaviješteni i krivo obaviješteni kršćani bivaju iznenađeni kada im govorimo koliko poštujemo i volimo Isaa i Merjemu, iako postoje doktrinarne razlike. Nekoliko citata bit će dovoljno da pokažemo kakvo je veliko poštovanje u islamskom učenju prema Isau i Merjemi.
“A kada meleki rekoše: ‘O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu…’” (3,45)
“…Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega…” (4,171)
“A i u onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo, i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (21,91)
Glavna i očita razlika između Jevreja i kršćana leži u njihovom stavu o Isau, za koga muslimani vjeruju da je bio pravi i istinski Božiji poslanik poslan njegovim sunarodnjacima Jevrejima. Kuran kaže: “O vjernici, pomozite Allahovu vjeru, kao što su učenici rekli: ‘Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!’, kad ih je Isa, sin Merjemin, upitao: ‘Hoćete li me pomoći Allaha radi?’ I neki od sinova Israilovih su povjerovali, a drugi nisu.” (61,14)
Kuran više puta prekorava one koji su odbacili Isaa, a majku njegovu optužili za blud: “…i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.” (4,156-158)
Islam je tako Jevreje potpuno oslobodio u vezi s Kristovom krvi. Jedan dio kršćana vjeruje da to i nije bio Isus koji je uhapšen i raspet, već neko drugi, možda Juda Iskariotski.
Koreći Jevreje što nisu prihvatili Isaa, Kur’an kaže:
“I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli. I kadgod vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali, a druge ubijali.” (2,87)
Muslimani vjeruju da je Isa, Božijim dopuštenjem, mogao činiti čuda (mudžize, op. prev.):
“Kad Allah kaže: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kad sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kad sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu9 naučio; i kad si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kad je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kad si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kad si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali povikali: ’Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!”’ (5,110)
Odabir lijepih riječi ide i dalje, obuhvatajući i Isaove iskrene sljedbenike, kako one rane kršćane, tako i one iz vremena poslanika Muhammeda:
“Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim Naše poslanike slali, dok nismo Isaa, sina Merjemina, poslali, kome smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili…” (57,27)
“Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.” (5,82)
Dopustite da sada razmotrimo neke od razlika između muslimana i kršćana. Najistaknutija među tim razlikama jeste da muslimani, vjerujući u čistotu djevice Merjeme, tvrde da je Bog “stvorio” Isaa bez oca, ali ne tvrde da ga je Bog “rodio”. Za njih je Bog iznad takvih bioloških karakterizacija, jer je On Vječni i Apsolutni, kako to kaže Kur’an:
“Kazuj:
‘On je Allah – Jedan!
Allah je Utočište svakom!
Nije rodio i rođen nije,
i niko Mu ravan nije!’” (112:1-4)
Vjerovati daje Isa doslovno sin Božiji je u suprotnosti s islamskom vjerom.
Neprihvatljiva je također i doktrina da je Merjema majka Božija. Merjema i Isa kao ljudska bića visoko su poštovani u islamu, a činjenica da je rođen bez oca, prema islamskoj nauci, ne čini ga “sinom Božijim”. Kur’an o tome govori: “Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi.” (3,59)
Prema Kuranu, Isa nije nikada ni sebi ni svojoj majci pripisivao Božanske atribute:
“A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’, on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono
što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ’Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiješ. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.’” (5,116-118)
Muslimani se tako mogu poistovijetiti s dijelovima iz Novog zavjeta kao što je npr. izjava koja se pripisuje Isau: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim Jedinoga Boga!”
(Marko, 10,18)
Prema Novom zavjetu, Isus je uzviknuo dok je bio na križu: “Eloi Eloi, lama sabachtani?”, što u prijevodu znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Marko, 15,34)
On se očito obraća nekome drugom, a ne sebi. U islamskom učenju nema mjesta za koncept trojstva i trojednog Boga: “…i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je!
Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je u nebesima i ono što je na Zemlji.” (4,171) Muslimanima je nezamislivo da se beskonačnost može podijeliti ili kategorizirati u troje. Neprihvatljivo im je obožavanje Isaa ili Svetoga Duha. Smatramo da Isa nikada nije kazivao o tri Božanske osobe u “jednome Božanstvu” i da se njegova predodžba o Bogu nije razlikovala od predodžbe prethodnih poslanika koji su govorili o jednoći (nikada o trojstvu). Štaviše, koncept trojstva bio je nepoznat ranim kršćanima. Historijski gledano, trojstvo je propisano kao vjera Rimskog Carstva na Saboru u Nikei 325. godine nove ere i nametnuto je silom cjelokupne državne moći imperatora Konstantina. U Novoj katoličkoj enciklopediji10 stoji: “Formulacija ‘jedan Bog u tri osobe’ nije bila čvrsto ustanovljena u kršćanskom životu i vjerskom ispovijedanju sve do 4. stoljeća.” (slobodni prijevod prevoditeljice, prim, prev.)
Još jedno polje različitosti jeste poimanje izvornog grijeha. Prema Bibliji, Đavo je naveo Evu da pojede zabranjeno voće, a ona je potom navela Adama da i on učini isto: čineći tako grijeh. Kažnjeni su tako što su osramoćeni prognani na Zemlju, a veću krivnju ponijela je Eva kao prvobitni prijestupnik: “Ženi reče: ‘Mnoge ću ti muke umnožiti, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.’” (Postanak, 3:16) Prihvaćeno kršćansko učenje jeste to da svi ljudi nasljeđuju taj grijeh i da se svako rađa s grijehom.
U kur’anskom opisu ovog događaja Šejtan je iskušao i Adema i Havu, pa su oboje zgriješili, oboje su se pokajali, oboma je oprošteno, i time je izvorni grijeh zaokružen: “I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: ‘Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili’, i zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’” (7,20-21),Poslije njihovog pokajanja “i Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.” (2,37) Adem je tada uzdignut na stepen poslanstva i ljudska je rasa odaslana na Zemlju da ljudi budu Božiji namjesnici. Šejtan je obećao da će ih slijediti i praviti im spletke, ali je Bog obećao da će im davati uputu kako bi ih zaštitio od njegovih spletki, osim onih koji namjerno okreću leđa Božijoj uputi. Tako se smatra da se svako ljudsko biće rađa čisto, a tek kasnije nas zaprljaju naši odabiri, čineći nas grešnima. U islamskom učenju, djeca ne nasljeđuju grijehe svojih roditelja.
U tom smislu u islamu se naglašava da je odgovornost individualna: “Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. …” (17,15)
Tako je zamisao posredništva u žrtvovanju za druge nepoznata u islamu, a tvrdnja da je Isa, a.s., ili bilo ko drugi morao biti ubijen kao okajanje ljudskih grijeha neprihvatljiva je. U islamu se
oprost Božiji ima tražiti kroz iskreno pokajanje i poštenje, bez potrebe za prolijevanjem krvi. Spasenje dolazi kao Božija milost: i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju…” (3,135)
Ni jedan grijeh nije prevelik za Božiji oprost: “Kazuj: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (39,53) Kako je rekao poslanik Muhammed, Bog kaže (u hadisu-kudsiji, prim, prev.): “Sine Ademov, kad bi Mi došao s grijesima koji bi ispunili cijelu Zemlju, a pri tome nisi nikoga smatrao Meni ravnim (nisi širk činio), podario bih ti isto toliko oprosta.”
Kako nemaju koncept okajanja grijeha krvlju Isusovom, niti koncept odabranog naroda (koji uživa posebne privilegije kod Boga), muslimani polažu veliku nadu u Božiji oprost time što i sami praštaju. Uloga oprosta, bilo prema pojedincima, plemenima ili narodima, suština je islama. Čak i kada zakon propisuje kaznu srazmjernu nekom napadu, oštećena strana ohrabruje se da oprosti: “Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi…” (42,40); “…neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti… ?” (24,22)
Pojedanac može tražiti oprost od Boga direktno, bilo kad i bilo gdje. Nije mu potreban posrednik niti zagovaratelj, jer svako, i muškarac i žena, ima pravo na izravnu nit sa svojim Stvoriteljem: kad god Ga dozivaju tražeći milost i oprost, On se odaziva i prašta im. Odlaženje nekom smrtniku, koji je smrtan upravo kao i vi, kako biste se ispovijedili, poslije čega ta osoba izgovori nešto u smislu: “Idi, dijete moje, oprošteno ti je”, neprihvatljivo je u učenju islamu.
Oprost je isključivo u Božijem domenu i niko nikada nije u situaciji da uzme Njegove atribute. Zaprvo, u islamu nema institucije svećenstva. Mada postoji teologija kao nauka, nema svećenstva. Nadajući se da je Božija milost beskonačna, a Jedini On daje pravdu (On je Najpravedniji) ili milost (On je Najmilostiviji), mi cijelog svog života molimo Boga da nam da od Svoje milosti, a ne od Svoje pravednosti. Naše pokajanje trebalo bi biti iskreno i ozbiljno, i ako počiva u srcu, trebalo bi se pokazati i kroz djela. Bilo bi u suprotnosti da neko ko mi ukrade novčanik i odbija da mi ga vrati ponavlja: “Oprosti”, makar i milion puta. Prvo treba zadovoljiti pravdu, ako je neko oštećen.
Ove doktrinarne razlike nisu beznačajne i ne trebaju se zanemarivati, ali bi bilo nerazborito i kontraproduktivno da se zbog njih sukobljavamo ili mrzimo. Debata o razlikama u vjerovanju trebala bi počivati na najvišoj etici civilizirane rasprave: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i s onima među njima koji su nepravedni – i recite: ,Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste -jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’” (29,46)
Uprkos ozbiljnim razlikama u pogledima kršćana i muslimana, u islamskom učenju je veoma vidljivo raspoloženje za iznošenje zajedničkih osnova i za korištenje njihovih prostranstava: “Kazuj: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!”’ (3,64) Poslije toga, odnosi bi trebali ostati mirni i srdačni.
Nakon što smo pokrili religijske (doktrinarne) aspekte, nije neumjesno ovdje dati kratak pregled uzajamne geopolitičke historije muslimana i kršćana. U vrijeme posljednjeg poslanika islama (Muhammeda, a.s.) svijetom su dominirale dvije sile, Perzijsko carstvo na istoku i Rimsko na zapadu. Kako su Perzijanci obožavali vatru, a Rimljani bili kršćani, muslimani su prirodno osjećali naklonost prema kršćanima. Među ovim dvjema imperijama dugo je bjesnio oružani sukob, i u ranoj historiji islama, muslimani su (po)svjedočili poraz kršćana, ali je Kur’an donio
predskazanje (koje se obistinilo) da će se desiti preokret:
“Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći – On pomaže kome hoće, On je Silni i Samilosni.” (30,2-5)
Godinama kasnije islam je postao dominantan na Arabijskom poluotoku, koji je ujedinio kao državu i kao rastuću političku snagu, tu po bokovima dvaju velikih carstava.
Oba carstva na njega su gledala kao na ozbiljnu prijetnju i počela su podstrekivati neprijateljstvo protiv islama, koristeći saveznička arapska plemena, a kasnije i svoju ogromnu vojnu silu. Ishod ovih neizbježnih vojnih sukoba bio je skoro pa čudesan, poredeći oskudnost muslimanskih snaga sa snagom njihovih protivnika, kako u broju tako i u opremi.
Na Istoku je Perzijsko carstvo doživjelo svoj kraj, a narod koji je prije bio podanički u tom carstvu, skoro u cijelosti odabrao je islamsko učenje. Na Zapadu je autoritet Rimske imperije slabio, i za manje od stoljeća pluralističko islamsko carstvo pokrivalo je više od pola tada poznatog svijeta. To je bilo sjeme islamske civilizacije koja je od Crkve sačuvala grčko naslijeđe od uništenja praveći ogromne korake progresa u raznim disciplinama poput medicine, hernije, fizike, astronomije, matematike (algebra je arapska riječ, a izumili su je muslimani), muzike, filozofije, i
drugih, pored religijske nauke i arapske književnosti i lingvistike. Ljudi svih naroda i religija velikodušno su doprinosili razvoju ove civilizacije.
Evropa je svoj prvi šok doživjela vidjevši iz tame Srednjeg vijeka kako ova civilizacija pristupa ljudskom umu bez religijske ili kakve druge cenzure. Arapski jezik bio je jezik nauke. Najraniji evropski univerziteti upošljavali su profesore muslimane i mnogo stoljeća koristili su knjige muslimanskih autora. Evropa je učila o grčim filozofima prevodeći njihova djela s arapskog, a kada je izumljena mašina za štampanje, većina onoga što je štampano bili su prijevodi arapskih izvornika.
Kako je muslimansko carstvo slabilo, Evropa je uzvratila napad. Među značajnim historijskim događajima su križarski pohodi na Istok i pobjeda Ferdinanda i Izabele na Zapadu. Poslije njihove pobjede uslijedili su inkvizicija i religijska čistka muslimana i Jevreja Španije, zatim otkriće Novog svijeta, vladavina konkvistadora i uspostava trgovine robovima koje je vodila država.
Križarski ratovi su bili pokušaj da se izravno napadne muslimanska unutrašnjost. U to vrijeme opravdanje je bilo da se kršćanska sveta mjesta u Jerusalemu oslobode od muslimana. Više od dva stoljeća križarski ratovi budili su takvu religijsku opijenost koja se i danas zadržala nad zapadnjačkim umom i koja na neki način oblikuje zapadnu kulturu. Ovo traje uprkos tome što je savremeno središnje učenje kršćanstva osudilo križarske ratove, odredivši ih da nisu bili ništa drugo do ratovi s kolonijalnim težnjama, koji su stali pod plašt kršćanstva, čineći u isto vrijeme takve svireposti da su postali pogrda samom kršćanstvu.
Riječ “križarski”, i kao imenica i kao glagol, (misli se na englesku riječ “crusade”, prim.prev.) smjestila se u jeziku kao plemenita riječ, s duboko utvrđenim emotivnim dodatnim značenjem. Zajedno s mnogim kršćanima, kako iz redova svećenstva tako i laika, vjerujemo da bi se u pogledu kršćanstva trebalo iznova educirati o križarskim ratovima u duhu preispitivanja savjesti i samoprocjene, kako je to već poprilično uspješno učinjeno u pogledu španske inkvizicije i njemačkog holokausta. Organizovani napor kako bi se priznale istinske boje križarskih ratova bio bi ključni korak u pripremi za novi svjetski poredak, koji bi otvorio vrata pomirenja između dva bloka čovječanstva, gdje svaki blok čini milijarda ljudi, i koji bi možda pomogao da se spriječe slična
zla koja se skrivaju pod pseudoreligijskom aurom, kao što je to učinjeno u Bosni ili negdje drugo.
Moja namjera ovdje nije da dalje izlažem o križarskim ratovima osim još uz nekoliko citata kršćanskih autora.
Slijedi izvještaj jednog od križara nakon okupacije Jerusalema u toku Prvog križarskog rata, 15. jula 1099. godine:
“Izvučenih mačeva naši su ljudi trčali kroz grad, ne štedeći nikoga, čak ni one koji su molili za milost. Da ste bili tamo, vaša bi stopala bila natopljena krvlju sve do članaka.
Šta više reći? Nikome nije dopušteno da živi. Nisu poštedjeli ni žene ni djecu. Konji su gazili po krvi do koljenica.
Ne! Sve do uzda! Bio je to pravičan i predivan sud Božiji.”11
(slobodni prijevod prev.)
Četvrti križarski rat pokrenut je 1202. godine iz Venecije, a križari su na svom putu prošli kroz kršćanski Konstantinopolj, gdje su toliko bjesnili po gradu, čineći takve grozote da je Papa lično prekorio svoje vlastite križare u poruci u kojoj kaže: “Niste vi prema nevjernicima, već prema kršćanima, isukali svoje mačeve. Niste zauzeli Jerusalem, već Konstantinopolj. Nisu nebeska bogatstva bila na vašem umu, već zemaljska. Ništa vam nije bilo sveto. Obeščastili ste udate žene, udovice, čak i opatice. Opljačkali ste sama svetilišta u Božijoj crkvi, ukrali svete predmete oltara, poharali bezbrojne slike i relikte svetaca. Teško da će nas iznenaditi to što Grčka crkva u vama vidi djela vraga.”12 (slobodni prijevod prev.) Ako su križari ovo učinili kršćanskom Konstantinopolju, možemo samo zamisliti šta su sve učinili ’’nevjernicima” muslimanima.
Međutim, jedna od značajnijih prekretnica savremenog doba bio je drastični pomak u stajalištima svetog pogleda (Holy See) na muslimane. Nadati se je da će taj pomak biti katalizator boljeg razumijevanja između muslimana i kršćana. Dok je, s jedne strane, papa Urban II (također poznat i kao Blaženi Urban), koji je prvi pozvao na križarski rat, okarakterizirao muslimane kao “bezbožni narod, idolopolonike, neprijatelje Krista, pse, smeće namijenjeno vječnoj vatri” itd., s druge strane, papinska enciklika Nostra aetate iz 1965. godine pod papom Pavlom VI muslimane je vidjela u potpuno drugačijem svjetlu. “I na muslimane, Crkva gle- da s poštovanjem”, kaže se u dokumentu, izlažući da muslimani obožavaju Jednog Boga, Boga Abramovog, s kojim se islamska vjera rado povezuje; služe Bogu, klanjaju se i daju milostinju; poštuju Isusa i njegovu majku Djevicu, i smatraju ga poslanikom i vjerovjesnikom Božijim. (slobodni
prijevod prev.)
Sve od križarskih ratova, odnos između Evrope i muslimanskog svijeta izopačen je kolonijalnim zahvatima evropskih zemalja, a poslije Prvog svjetskog rata gotovo sve islamske zemlje bile su u stisku evropskog kolonijalizma. Nastala je teška borba koja je donijela političku neovisnost, ali je kolonijalizam samo promijenio (ob)lik u neokolonijalizam, koji predvode Sjedinjene Američke Države. Neokolonijalizam ne ovisi o okupacijskim vojnim snagama, već o ekonomskoj moći.
———————————————————————————————————————————————————
Prvo poglavlje
BOG
ŠTA SAD?
ISLAM I DRUGI
Ljudi Knjige
Doktrinarne razlike
Jevreji i Kršćani
STRUKTURA ISLAMSKOG UČENJA
OPĆI PREGLED ŠERIJATA
Izvori Šerijata
Ciljevi Šerijata
Crkva i država
Demokratija
Unutarnjost islamskog učenja
Pet stupova islamskog vjerovanja
Islamska moralnost
Okus Kurana
Ovako je govorio Poslanik
ŽIVA PITANJA
NOVI SVJETSKI POREDAK
Autoritet nad čovjekom
Vlasništvo nad dobrima
Jednakost ljudi
Potreba za samoobuzdavanjem
Rat i mir
Ekologija
Pitanja stanovništva
Džihad
Porodica i seksualna revolucija
Biomedicinska etika
PITANJA REPRODUKCIJE
Regulisanje plodnosti
doniranje organa i transplantacija
Definicija smrti
Eutanazija
Komentar
Genetski inžinjering
3 Anglikanska biblija Kinga Džejmsa, Velika Britanija: Collins World, 1975.
(najvažnija Biblija na engleskom, prim.prev.)
4 Za dirljiv opis ovih događanja, vidi: Blood Brothers, Elias Chacour (GrandRapids: chosen Books, 1984.)
5 Sunday Times (London), 1969, 15. juni, citirano u: R. Garaudy, Slučaj lsrail
(London: Shorouk International, 1983), 37.
6 Davar (lsrail). 1967, 29. septembar.
7 Cohn, Norman. The Pursuit of the Millennium. Citirano u: Bamber Gascoigne, The Christians (London: Jonathan Cape, 1977), 113.
8 Ebban, Abba. My People. New York: Behrman, 1968.
9 Indžil: Izvorna knjiga objavljena poslaniku Isau (mir neka je s njim), koja više ne postoji, mada je moguće da su neki njeni dijelovi sačuvani u Evanđelju (ili Novom zavjetu). Urednik, (urednik Izvornika, prim, prev.)
10 New Catholic Encyclopedia, pod pojmom “Sveto trojstvo”.
11 Cohn, Norman. The Pursuit of the Millennium. Citirano u Bamber Gascoigne, The Christians, Bamber Gascoigne (London: Jonathan Cape, London,
1977), 113.
12 Gascoigne, Bamber. The Christians. London: Jonathan Cape, 1977, 119.
