Predgovor: “Čitanje muslimanskog uma”

Predgovor knjige: “ČITANJA MUSLIMANSKOG UMA”

Šejh Ahmed Zeki Jamani (iz knjige “Čitanje muslimanskog uma”)

čitanje muslimanskog uma - predgovor
Riječ “ISLAM” izvodi se iz riječi teslim što znači POKORNOST i selam što znači MIR , a predstavlja i jedno od Božijh imena

Od svih većih religija svijeta, islam se izdvaja po tome što svoje ime nije dobio po nekom plemenu ili nekoj osobi, poput judaizma (od Judeja), ili kršćanstva (od Krist), ili budizma (od Buda). Islam svoje ime ne izvodi iz imena poslanika Muhammeda, neka je Božiji mir i blagoslov na njega, i uprkos sklonosti nekih ranijih orijentalista da koriste pojmove poput “muhamedanizam” i “muhamedanci”, muslimani ove nazive ne prihvataju za svoju vjeru ili za sebe same.

Riječ “ISLAM” izvodi se iz riječi teslim što znači POKORNOST i selam što znači MIR , a predstavlja i jedno od Božijh imena

Riječ islam izvodi se iz dva izvora: teslim, to jest pokornost, predanost, i selam, to jest mir, i u svojoj suštini on
predstavlja kompletno i integrisano učenje koje određuje odnos između čovjeka i njegovog Stvoritelja, kao i odnose između ljudi samih.

Odnos ljudskog bića prema Svemogućem jeste odnos potpune predanosti stvorenog volji njegovog ili njenog Stvoritelja. To je suštinsko i opće značenje riječi islam, koje nije omeđeno  koja je objavljena preko poslanika Muhammeda. Zapravo, Kuran govori o jednom broju poslanika, Božiji mir neka je na sve njih, koji su se kao muslimani pojavljivali prije našeg poslanika Muhammeda.

Tako je Abrahamova religija, kao i religija, zapravo, svih poslanika, kako nam kazuje Kuran, bila islam:

“…On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno
muslimanima nazvao, i u ovom Kuranu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi…” (22,78) – prijevod kur’anskog teksta preuzet iz prijevoda Besima Korkuta. (prim.prev.)

S druge strane, odnosi među ljudskim bićima vođeni su drugim izvorom riječi islam, mir, što, naravno, uključuje toleranciju i milost. Kad Poslanik opisuje muslimana, on kaže da je “musliman onaj od čijeg su jezika i ruke drugi
muslimani sigurni”. Poslanik je, također, pohvalno govorio o    toleranciji i tolerantnima, kao u hadisu: “Bog je milostivprema tolerantnima, prema onima koji su tolerantni u prodaji i tolerantni u kupovini.” U ratu, pravila ratovanja nalažu da se musliman ne smije boriti protiv nemuslimana u borbi, osim ako ga ovaj ugrožava. I to je bio osnov na kojem je dato Božije odobrenje muslimanima da se bore. Ovo se najbolje vidi u kur’anskim riječima:
’Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći.”
(22,39)
Odnos između muslimana i nemuslimana, uopćeno govoreći, odnosno muslimana i ljudi Knjige, specifično govoreći, višeznačna je tema i zaslužuje mnogo širu raspravu od one koja je prikladna u jednom uvodu ovakve vrste. Na ovom mjestu dovoljno je reći da su tolerancija i mir blizanački principi koji čine osnovu ovog odnosa. To je ono što je naređeno kur’anskim tekstom i Poslanikovim izjavama. Sto se tiče incidenata iz historije koji proturiječe ovim principima, oni se pripisuju tim određenim muslimanima, a ne islamu, kao što i manifestacije nekršćanskog ponašanja trebaju biti pripisane pojedincima kršćanima, a ne učenju Isusa Krista, Božiji mir neka je s njim!

Islam se također odlikuje time što musliman koji mora biti u miru s drugima mora također biti u miru sa samim sobom. To je neizostavni učinak potpunog predanja muslimana volji Božijoj. Islam je jedinstven po kompatibilnosti i skladu koje uvodi između duhovnog i materijalnog aspekta života. Postupke muslimana u sferi materijalnog kontroliše i kanališe duhovno učenje njegove, odnosno njene vjere, kao što to posebno primjećuju oni koji su upoznati s islamskim zakonom u domenu poslovnih transakcija i ličnih odnosa. Klanjanje je u islamu, s druge strane, mješavina govornog izričaja i fizičkih pokreta čija je svrha potvrđivanje i naglašavanje duhovne suštine. Svakodnevno klanjanje muslimana čini, naprimjer, nekoliko tjelesnih kretnji. Među njima,ruku (saginjanje) izražava poniznost muslimana pred veličinom njegovog, odnosno njenog Gospodara, dok tako sagnutizgovara riječi: “Slavljenje moj Gospodar, Veličanstveni!” Nasličan način sudžud, odnosno padanje ničice u klanjanju, opisuje sićušno postojanje ljudskog bića pred beskonačnom veličinom Boga, i u toj skrušenoj poziciji onaj koji služi ponavlja propisane riječi: “Slavljenje moj Gospodar, Svevišnji!” Ove pozicije i kretnje označavaj spremnost muslimana da služi svome Gospodaru i Stvoritelju, polažući svoje povjerenje i vjeru u Njegove milost i veličanstvenost. Saginjanje i padanje ničice izražavaju krajnju skrušenost muslimana, koju zadržava samo za Boga i ni za koga drugoga. Kuran poučava muslimane da kazuju:
“Tebi se klanjamo i od Tebepomoć tražimo!” (1,5), u prije-vodu Besima Korkuta, ovo je 4. ajet. (prim.prev.)
Što se tiče poslova koje muslimani obavljaju s drugima, njihova im vjera nalaže da budu pravedni.
Historija čovječanstva bila je svjedokom više civilizacija: kineske, egipatske, grčke, perzijske i rimske. Historija je vidjela islamsku civilizaciju. Svaka od ovih civilizacija koje su prethodile islamskoj postala je poznata po nečemu što ih j izdvajalo od ostalih. Tako je u Grčkoj cvjetala filozofija, a arhitektura je bila više razvijena kod Rimljana. S druge strane, islamska civilizacija značajna je po tome što je uzdigla sva značajnija polja znanja, poput medicine, astronomije, hemije, matematike, filozofije, kao i arhitekture. Ali je ipak najznačajnija odlika koja islamsku civilizaciju izdvaja od prethodnih ta što nam je tačno poznato kad je rođena, odnosno počela je nakon objave islamske vjere Poslaniku u sedmom stoljeću nove ere. Poređenja radi, drugim civilizacijama bila su potrebna stoljeća da se razviju i da se pojave u prepoznatljivom obliku. One nemaju tačan period početka niti datum rođenja, ako koristimo taj izraz. Štaviše, dok su ostale civilizacije ponikle iz društvenog miljea u kojima su nastajale, mekanski Arapi iz sedmog stoljeća nisu ni bili u stanju uspostaviti civilizaciju čije će glavno obilježje biti znanje, jer su uglavnom bili neuki i nepismeni. Ono što ih je iz temelja uzdrmalo, preokrenuvši naglavačke njihovu društvenu strukturu, bio je poziv Muhammedov, neka su Božiji mir i blagoslov na njega! Taj poziv i ta Božanska poruka preobrazili su ih, uputivši ih da krenu u skoro sve tada poznate pravce svijeta, mijenjajući tok historije kako su napredovali.

Istina je da nisu svi arapski plemenski običaji koji su prevladavali prije islama ukinuti Kuranom i Poslanikovim sunnetom Neki su običaji podržani, neki su modificirani
i integrisani u novi pravni i moralni poredak, a oni običaji koji nisu bili u skladu s islamom odbačeni su. Neke običaje koji nisu bili direktno pokriveni Kuranom ili sunnetom(1) kasnije su obradili pravnici i učenjaci koji su tumačili originalne tekstove, pa su posredstvom njihovih zaključaka tragovi nekih starih, nepoželjnih beduinskih običaja našli svoj put do Šerijata (islamskog zakona). Taj dio Šerijata, kao što ćemo kasnije vidjeti, nije nepromjenjiv i mora biti prepušten kvalifikovanim pravnicima datog vremena na preispitivanje. To je, međutim, duga i zahtjevna tema koja bi zahtijevala dugačak diskurs i objašnjenja. Pa ipak, jedan ili dva primjera iz oblasti porodičnog zakona mogla bi pojasniti ovo stajalište.

Poligamija

Poligamija i pravo muškaraca da se razvedu od svojih supruga bila je predislamska praksa u Arabiji. Muškarcu je bilo dozvoljeno da ima žena koliko mu volja i mogao se od njih razvoditi i mijenjati jednu drugom bez ograničenja.
Ovakvo stanje potrajalo je i u prvoj polovini Poslanikovog, neka su Božiji mir i blagoslov na njeg, života. Islamskim
učenjem je stavljena granica na pitanje broja supruga koje muškarac mogao imati u isto vrijeme, uvjetujući pravo da ima više od jedne žene time da je u stanju da prema njima postupa pravedno. Štaviše, pravo na više od jedne supruge s izvorno postavljenim ograničenjem usko se povezuje sa situacijama kad se muškarac mora brinuti za siročad. U tom smislu, Kuran prijeti onima koji su sebi uzeli imovinu koja zakonito pripada siročadi:
“Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.” (4,10)
Muslimani, kojima je bila povjerena imovina siročadi, ovim su bili uznemireni. U strahu da bi se dio te imovine mogao pomiješati s njihovim vlastitim investicionim sredstvima i da bi tako, nepažnjom, mogao biti uskraćen siročadi, zahtijevali su da Poslaniku donesu na čuvanje (prim,prev.) imovinu siročadi kako bi se spasili od kršenja Božijeg zakona. U to vrijeme objavljen je još jedan kur’anski ajet:
Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.’’ (4,3)

Zakonsko tolerisanje poligamije, koja je dozvoljena Kuranom, muslimani su, nažalost, često iskorištavali slabo uvažavajući uvjete pod kojima se ona može prakticirati. Umjesto da se na poligamiju gleda s krajnjim oprezom
i ozbiljnošću, kako to nalažu okolnosti pod kojima je ona dozvoljena i uvjetima pod kojima je prihvatljiva, pravo na poligamiju za neke muškarce u pojedinim društvima jednostavno je postalo dozvola za uživanje višestrukih seksualnih odnosa.

Naročito su mnogi Arapi, stekavši veliki imetak, poligamiju učinili pravilom, umjesto izuzetkom, mada nisu prelazili ograničenje od četiri žene u isto vrijeme, posezali su za razvodima kad god bi se javila želja za promjenom. Koristili su razvod kako bi stekli ovozemaljska zadovoljstva, mada su znali da je razvod, iako zakonom dozvoljen, u isto vrijeme, prema riječima Poslanika, neka su Božiji mir i blagoslov na njeg, “Bogu najomraženije dozvoljeno djelo”. Štaviše, Kuran
je potpuno jasan u smislu kako se ta omražena mjera treba sprovesti. Kad bračni odnosi postanu zategnuti i kada se pogoršaju, treba prvo pribjegnuti arbitraži:
“A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!” (4,35)

U slučaju da arbitraža ne uspije, muž može primijenitijedan čin razvoda, čije se djelovanje odgađa na period od tri
mjeseca i deset dana, nakon čega se razvod konačno izvršava. Tokom tog perioda odgađanja supruga ostaje u bračnom
domu kako bi njen suprug imao priliku da ponovo razmotri razvod, pravni lijek koji je ipak tako mrzak Bogu. Ovaj oblik razvoda može se izvršavati tri puta između muža i žene. Ako se desi i treći put, tada postaje konačan odmah,
a njih dvoje bivaju rastavljeni zauvijek, osim ako se žena nepreuda za nekog drugog muškarca i od njega se razvede.
Ovo se vidi u tekstu Kurana:
Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati… A ako je opet pusti, onda mu se ne može vratiti što se neće za drugoga muža udati. Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugome vrate, ako misle da ćeAllahovepropise izvršavati…”
(2, 229-230)
Uprkos tome što je Kuran u vezi s ovim potpuno jasan, muževi muslimani ponekad su jednim činom izvršavali sva tri razvoda. Neki muslimanski pravnici iz straha ako bi se zadržao period “hlađenja”, kad Kuran dozvoljava supružnicima da ponovo razmotre svoju odluku, bili su mišljenja da se tri razvoda mogu sprovesti jednim činom (jednom gormulisanom izjavom, prim.prev.) ili da u isto vrijeme vrijede kao samo jedan razvod. Međutim, kad je halifa Omer ibn el-Hattab, drugi halifa poslije smrti Poslanika, vidio kako se ljudi olahko odnose prema tako teškoj stvari kakva je razvod, naredio je da izgovaranje sva tri razvoda zaista i znači sva tri razvoda. Štaviše, učenje Poslanikovo o ovom pitanju utvrđuje da se čovjek ne može razvesti od svoje žene u nekim određenim situacijama, kao za vrijeme njene menstruacije ili u vremenu između dva menstrualna ciklusa, ako su u to vrijeme imali intimne odnose (snošaj je zabranjen za vrijeme menstruacije). Kad je jedan od Poslanikovih ashaba, Abdullah ibn Omer, prekršio ovo pravilo, Poslanik mu e naredio da vrati svoju ženu.
Ovi primjeri iz nekih muslimanskih društava zaslužuju osudu. Zbog ovakvih primjera oni koji posmatraju stekli su iskrivljen pogled na naš pravni sistem. Međutim, uprkostome, Šerijat, posebno oni njegovi dijelovi koji se odnose na žene i na pitanja ustrojstva, ostaje jedinstven pravni sistem u onome što on donosi u zaštiti ljudskih prava i organiziranju društava i pojedinaca.

Zaista je žalosno što ti sjajni aspekti Šerijata koji služe čovječanstvu ostaju zasjenjeni nastojanjima nekih muslimana da pretjeraju u okrutnosti kad je riječ o konceptu kazne u islamu. To je rezultat nesporazuma o islamu uslijed kojeg su
muslimani, a da ne govorimo o stranim orijentalistima, postali žrtve. Islam nije objavljen kako bi se kradljivcu odsjekla ruka niti da bi se kamenovao bludnik, već je došao kako bi zaštitio i čuvao ljudsko dostojanstvo. Okrutnost kažnja vanja prijestupnika postoji više kao zastrašivanje nego kao trenutno izvršenje. Ovo je izraženo u činjenici da se mnoge prepreke moraju preći kako bi se izvršila kazna – teret dokazivanja tako je tegoban da je primjena kazne praktično nemoguća

Tako se uskogrudni čude što je izvorno islamsko društvo obilježeno ljubaznošću i bliskošću. To su neki od preduvjeta koji su propisani islamom kako bi se uspostavila civilizacija višeg reda, naravno, gradivni elementi koji čine takvu civilizaciju, ljudska bića, moraju biti najvišeg kalibra, oblikovani idealima koje je odredio njihov Stvoritelj. Međutim mamacovozemaljskih iskušenja uzeo je svoj danak u odanosti muslimana naredbama njihovog Gospodara i nerealno je očekivati da su mnogobrojni oni u muslimanskim društvima čije je ponašanje potpuno islamsko. U mom životnom iskustvu susreo sam samo manji broj njih i odlučno tvrdim da je dr. Hassan Hathout jedan od njih.

Stoga sam zaista bio veoma počašćen njegovim zahtjevom da napišem uvod u njegovu knjigu Čitanje muslimanskog uma. Iščitavanje njegovih misli, čak i prije nego što sam pročitao njegovu knjigu, pomoglo mi je da se ukrcam na
putovanje u svijet “realnih ideala”.

1    Sunnet, doslovno, “put, kurs, pravilo, model ili ponašanje u životu”. U islamskoj literaturi koristi se da bi se označio primjer, odnosno način života poslanika Muhammeda, što je drugi glavni izvor islamskog prava. Prim. ur.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

2 thoughts on “Predgovor: “Čitanje muslimanskog uma””