Odlučila sam pisati svakom koga boli, a na ovom dunjaluku svatko je od nas bolesnik. Težak je dunjaluk, prevrtljiv, nestalan, poput morske pjene što se mreška na površini vode, a mi, poput živih mrtvaca, ne razmišljamo o odlask
u, iako svaki dan kraj nas prolazi voz za ahiret i svaki dan smo korak bliže onom što nas svih čeka. Umrljani brigama počnemo lutati, sami sebe dovedemo do krajnje točke, dopustimo ovom svijetu da nas uzme. Zašto ne zastanemo? Zar nemamo vremena ni za predah? Zar nemamo vremena ni da razmislimo o iskrenosti svog nijjeta, o lakoći postojanja koju smo svojim čežnjama iscvalim na strastima zakomplicirali? Često gledam druge ljude. Kroz glavu mi uvijek prolaze iste misli kad ih promatram. Poneki su izgubljeni, sa slušalicama na ušima i beživotnim očima, neki su poput vješalice koja reklamira tip modernog čovjeka, drugi se osjećaju slobodno u svom zatvoru, a svi nesvjesni da im barkod piše na čelu nevidljivim znakovima. Gledala sam jedan eksperiment u kojem se ispituje koliko olako ljudi prihvaćaju uvriježena društvena ponašanja. Naime, na svaki „bip“ koji dopire sa zvučnika grupa ljudi koja je čekala u čekaonici bi se dignula, a zatim ponovno sjela. Djevojka koja je tek došla nije to radila, samo ih je u početku čudno gledala, no kasnije im se priključila, iako nije imala pojma zašto to radi. Kada je ostala jedina u čekaonici, nastavila se dizati na isti zvuk, a ljudi koju su došli poslije njih, nakon pitanja zašto to radi i odgovora da su to radili drugi, priključili su joj se. Ako želiš biti sretan, svoju sreću ne smiješ bazirati na mišljenju drugih ljudi, već je sam moraš kreirati. Pa ti poznaješ najbolje svoje srce i želje, poslije Stvoritelja! Sve dok ne želiš skrenuti sa puta većine jer je taj put društveno zabilježen, ne možeš pronaći svoju sreću.
Zastani. Izvuci glavu iz gomile obaveza koju si sam sebi zadao jer misliš da moraš, jer misliš da manje ne smiješ. Uperi pogled ka nebu, stišaj zvukove gradske buke i osluhni sebe. Zapustili smo se u želji da pazimo na sebe, u želji da sve bude dobro. A ne može biti. Na dunjaluku nikad neće biti sve dobro, to je njegova priroda, pa zašto onda patimo u nemogućem nastojanju? Koliko je ljudi zamijenilo ahiret dunjalukom, tek tako, nesvjesno. Koliko je samo mehanizma u našim ibadetima. Koliko nam je duša neodgojena pa svaki čas lako pokleknemo. Dunjaluk guši zrak u prsima, ako ga previše zagrabiš. O važnosti dunjaluka dovoljno nam govori život našeg Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Šta je on imao od dunjaluka, a bio je najbolji čovjek? Koliko puta je legao gladan i nosio stegnut kamen oko trbuha, a uvijek je imao osmijeh na licu? Odrastao je bez oca i majke, trpio ugnjetavanja i ponižavanja, ali svaka njegova stopa bila je sabur! Kada mu je preselio sin, šta je rekao naš Voljeni, salallahu alejhi ve sellem?
„Oči plaču i srce je tužno, ali mi ne govorimo ništa, osim onog s čim je Allah zadovoljan!“
To je naš uzor. Tome trebamo težiti, ali insan je zaboravan. I slab. A wallahi, nedostaje mi Poslanik, salallahu alejhi ve sellem. Nedostaje. I nedostaje mi svaki drag insan što pruža ruke kad padneš, koji prosipa milost gdje dođe. Kojeg dunjaluk nije otrovao. Rekla je jedna daijka:
„Budi mjesec u nečijoj noći. Budi olakšanje nečijem iskušenju.“
Neprestano čitam vijesti o smrti mladih ljudi, iza njih ostaju muževi, žene, djeca, roditelji… Subhanallah, nikad ne znaš koliko imaš vremena. A kako se ponašamo?
Zapamti, jak si samo uz Allaha, bez Njega smo praška koja leluja kako je vjetar nosi. Džaba svo bogatstvo, a i zdravlje, ako nemaš Allaha. Jer u tvom osloncu na Njega leži tvoja snaga.
A mogla bih pisati…svašta još. I krećem od sebe i onog što mene tišti. Ja znam što me crpi, a ne bi smjelo. Vi?
Nermina P. Hadžović
