Srce je ono što je bitno


tumblr_nrgn6u8nxr1tjf5wmo1_540Ponekad nešto želimo, ali ne možemo. Nije trenutak za to. Ako je za nas, doći će do nas. Kako? Ne razbijajmo svoje glave time jer su i više nego premalene za to. Allah zna i dovoljno je. A mi vjerujemo Allahu, zar ne? Pa ipak, koliko puta se uhvatimo u tim mislima? Toj ljepljivoj, želatinoznoj masi koja zahvaća sve što dotakne u našem razmišljanju i tijelu? Pretjerane misli su takve. Negativne. I hlapljivo jedu sve šta im se nađe na putu. Mi to znamo pa ipak ih nekad prigrlimo. A one jedu i jedu, i koštaju.

Svjesni smo puno stvari u našem životu. Onog što bi trebalo, onog što ne bi trebalo, no to često vrlo uspješno guramo pod tepih. Zbog čega? Zbog nas samih ili drugih? Svijet je okrutan, britak poput oštrice mača. Na svakom koraku srest ćemo klonove. Bogati ljudi u odijelima kojima se život vrti oko skupih večera i poslovnih sastanaka. Mlade žene, pupoljci mladosti, sa velikim usnama i umjetnim trepavicama. Ili s druge strane, prosječan čovjek koji živi i radi svoj posao. I tako u krug. Gdje je nestalo sve ono između? Zar je moguće da se sve to pogubilo između slojeva i slojeva šminke i odjeće, novca i zabave? Baš to što se izgubilo, to je ono što nam treba. No, tko će zaviriti u te ladice i obrisati prašinu? To je zahtjevno. Traži od nas da zastanemo, sjednemo sa samim sobom i malo porazgovaramo. Da isključimo mobitele i osluhnemo svoju nutrinu. Ladice su u nama i dupkom su pune. Ima tu svega „svjetskog“. A to „svjetsko“ je bezobrazno, nemoralno  i bez kočnica. To „svjetsko“ nenormalno čini normalnim pa su sve te loše stvari sasvim normalne. Zašto? Oh, pa svi to rade, moraš i ti, zar ne? Svi to rade, i to je sasvim, sasvim normlano. Bez upitnika. Ako se pojavi upitnik, to bi nas moglo odvesti na krive puteve vlastite autentičnosti.

Koliko smo zahrđali. U nama se svašta naslagalo. Pudera, maski, licemjerja, lažnog sjaja, šljokica od umrlih nada i pokušaja da se uklopimo sa onim vjernim prizvukom uklapanja. U želji da se uklopimo, punimo se plastikom. I nesretni smo, ali bitno eto, da se uklapamo. Da su drugi zadovoljni nama, a naše zadovoljstvo? Što ti želiš?

Odakle te negativne, ljepljive misli sa početka teksta? Zašto rastu? Princip našeg razmišljanja vrlo je jednostavan. Ono što zalijevaš, to će i rasti. Ono što puniš, to će se širiti. Negativna misao nije samo ona koja u sebi nosi pesimizam kao glavnu notu, već i ona koja vješto prebojava tvoje ja. Malo po malo. Kad smo postali tako bešćutni, sebični i prazni? Kada nam se život počeo kretati po utabanim stazama sa tragovima potpetica i lakiranih cipela?

Srce je ono što je bitno. Srce si ti. Ako si zapostavio svoje srce, onda sam sebe vodiš krivo. Ugušit ćeš se, polako, dok sasvim ne ostaneš bez zraka i postaneš ono što nikad nisi želio, bez da to i primjetiš. Sve ružno je ljepljivo i teško se briše.  A život je lijep! O, lijep je. Ljepotu  krije i u lošem koje se dogodi. Ja ga vidim platinastim, i u zemljanim, nježnim tonovima, u boji neba kad Sunce izlazi, kada se nebo preljeva iz narančaste u rozu boju. I takvo nešto iziskuje zahvalnost. No, nema se vremena za to.

Tko bi normalan u današnjem svijetu imao vremena za svoje ja? Za svoje srce? Svejedno je kuda idemo, zar nije? Ionako ćemo umrijeti, istruhnuti i gotovo. To je to. Na to se svodi život. Bravo! Pljesak! Negacija onog najbitnijeg naposljetku će dovesti do negacije samog sebe. I evo nas, većina ljudi se negira.

A Allah zna i vidi. Ti znaš i svjestan si da su najljepši zvuci i mirisi ondje gdje ti čelo dodiruje zemlju. Ti znaš i svjestan si da je najveća tvoja snaga izvirala iz tvojih šaputanja u osami. Ne negiraš se, i ne daš si da zahrđaš. I ne daš si da budeš klon. Već si ti. I moraš se boriti da to i ostaneš.

Allah zna, i ti znaš, da su sve vode najčišće i najviše svoje kod svog izvora.

Nermina Piragić Hadžović

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *