Kur’an i optimistična narav


10171140_921531354569912_3645812565738096483_nNedavno pročitah o tome kako i u kolikoj mjeri ono što mislimo djeluje na nas. Raznim se istraživanjima došlo do rezultata da misli, kao što smo već imali i prilike pročitati, imaju veći utjecaj na nas, nego što smo i mi sami svjesni. Naime, što duže mislimo o nečemu, to će ta misao postati aktivnija u našem mentalnom prostoru. I ne samo to, zbog tolikog motanja te misli po glavi, mozak će početi tražiti slične stvari u našem okolišu te ćemo stvoriti selektivni filter razmišljanja koji ne samo da će propuštati samo stvari slične onoj o kojoj  već mislimo, već će i nejasne stvari svrstavati na način da se one podudaraju sa dominantnom mišlju našeg mentalnog prostora. Puno toga mi je prošlo kroz glavu nakon što sam pročitala ovaj članak. Koliko puta sam čitala o utjecaju misli na naše tijelo i um, no nikad nisam obraćala pažnju na stvarni utjecaj onog što mislim. U točnost ovih informacija uvjerila sam se kada sam ih prenijela na svoj život i na dominantne misli u mom mentalnom prostoru.

Nouman ali Khan jednom je rekao da ukoliko te izučavanje Kur’ana ne učini optimističnom osobom, onda to ne radiš na pravi način. Knjiga koja počinje sa riječju „elhamdulillah“  trebala bi te učiniti optimističnom osobom. Naše dominantne misli uglavnom su ono što nas muči, brige i problemi, a rijetko kada nešto lijepo što se događa u našem životu. Nekome su na umu problemi sa porodicom, nekome problemi na poslu, nekome ispiti, a ne tako često ćemo čuti da netko razmišlja o blagodatima koje ima. Nije li tako? Kao muslimani znamo da uvijek trebamo raditi na svom odnosu sa Kur’anom i vrlo dobro znamo za ajet u kojem Allah, džellešanuhu, kaže da je u  Kur’an lijek i milost vjernicima. Družeći se s Kur’anom, stavit ćemo svoje negativne misli u stražnji pretinac, a zaključat ćemo ga sa razmišljanjem o ajetima koji su puni pouka za vjernike. Znamo da je dunjaluk okarakteriziran u Kur’anu kao igra i zabava, prolaznost, iluzija, a Božji nas poslanik, Muhammed, salallahu alejhi ve selam,  primjerima iz svog života i dan danas uči o tome kako se ne treba vezati za dunjaluk koji kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo mušice. Pa opet, koliku mi vrijednost dajemo nečem što nema vrijednosti? U kojoj mjeri nečem tako bezvrijednom dajemo dopuštenje da prodre u naš um i tako utječe na nas kao jedinku, na naše zdravlje i ponašanje?

Sebe kao vjernike učimo da se trebamo oslanjati na našeg Gospodara, da  trebamo dati sve od sebe, a ostalo prepustiti Njemu u pogledu neke stvari, no mi sebe učimo i nikako da naučimo. Božji je Poslanik, salallahu alejhi ve selam, bio najvedrija osoba. Koliko samo postoji predaja o kojima se govori o njegovoj vedroj naravi! Znači li to da on nije imao probleme? Ni u kom slučaju, već znači da se naučio na pravi način nositi sa onim što mu je određeno od Gospodara. A tko nam je pravi uzor, ako nije on?

Krenimo od sebe. Od svojih misli, korijen misli je u srcu, a zdravlje srca ovisi o našem druženju s Kur’anom i nama kao vjernicima. Kako god da okrenemo, uvijek se vraćamo na to da o našem odnosu s Gospodarom, ovise svi drugi odnosi.

Lijepo je rekla jedna pjesnikinja:

„Da bi dobio najbolje od života prvo izvuci najbolje iz sebe. Na svjetlo. Da bi izvukao najbolje iz drugih prvo im pokaži najbolje u sebi. A ne – mi bismo htjeli najbolje od života ali ništa da ne damo od sebe. I najbolje od drugih, a ono najbolje čuvamo samo za sebe.“ (Alma T.)

Izvucimo sebe na svjetlo. Ovog ramazana napravimo inventuru i pregledajmo svaku policu. Obrišimo prašinu, otvorimo prozore i neka miriše na vjeru, neka miriše na islam!

Nermina Piragić

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *