ISLAMSKO UČENJE O IBRAHIMU/ABRAHAMU A.S.


Ibrahim a.s / Abraham

Ibrahim / Abraham – praotac je svih monoteističkih religija

Usprkos njegovu svojatanju, Ibrahim a.s. ili starozavjetni Abraham poslanik je oko kojeg sljedbenici židovstva, kršćanstva i islama imaju najviše dodirnih točaka. Nedvojbeno, Ibrahim a.s. osoba je oko koje sve tri religije najlakše mogu pokrenuti ono što neki nazivaju „abrahamski ekumenizam“. Mogući ekumenizam pritom nipošto ne znači dokidanje razlika u i među vjerama, jer će one, Božjom voljom, ostati do Sudnjega dana, nego veličanje i promicanje mira, dijaloga, suživota, poštivanja drugog i drugačijeg, dobra prema bližnjima, poštenja, opraštanja i  svih ostalih vrijednosti koje se nalaze u svetim knjigama a za koje se zalagao i sam Ibrahim/Abraham.

Islam, rekosmo, ne negira židovstvo i kršćanstvo, ali im osporava neka učenja, naročito ona koja su vremenom definirali njihovi teolozi te ih učinili obvezujućim za svoje sljedbenike. Oko Ibrahima a.s. osobito se spore židovstvo i kršćanstvo. Židovi ekskluzivistički polažu „pravo“ na Božje obećanje Ibrahimu a.s. da će od njegovih potomaka izrasti odabrani narod, smatrajući da žive u „savezu s Bogom“ te negirajući svaku drugu religiju. Kršćanstvo, osobito nakon Augustina Aurelija (354.-430.), oca sveukupne kršćanske teologije, to „pravo“ židovima „uskraćuje“ naglašavajući da Abraham nije tek otac židovskoga naroda, nego ponajprije svjedok istine za Isusa Krista. Istodobno, Abraham se „argument“ da se kršćanstvo legitimira kao jedina ispravna vjera, dok se židove, rekli bismo, teološki razbaštinjuju. Židovsko-kršćansko sporenje oko Ibrahima a.s. spominje i Kur’an. Allah dž.š. ukazuje na nelogičnost njihova svojatanja Ibrahima a.s. kad je on, kao poslanik, djelovao prije same pojave i židovstva i kršćanstva. Zapravo, Kur’an višekratno naglašavada su i Ibrahim a.s. i ostali poslanici živjeli jednu te istu vjeru, vjeru islam, odnosno da su bili pokorni jednome Bogu; ne kralju, ne kipovima, ne nebeskim tijelima, ne svećenicima ni institucijama, nego Stvoritelju, Bogu Jednome. Muhammed a.s., koji je poslan kao posljednji Božji poslanik svim ljudima, još je jedanput, konačno, potvrdio jednu te istu vjeru i čovječanstvu je dostavio u istinskoj formi kroz Riječ Božju, Časni Kur’an.

O sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indžil (Stari i Novi zavjet) nisu objavljeni poslije njega? Zašto ne shvatite? Vi raspravljate o onome o čemu nešto znate, a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate? Allah zna a vi ne znate! Ibrahim nije bio ni židov ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga Jednoga, i nije bio idolopoklonik. Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik (Muhammed) i vjernici (muslimani). A Allah je zaštitnik vjernika.“ (Ali Imran, 65-68)

Ibrahim – mladić koji traga za svojim Stvoriteljem

Prema povijesnim zapisima, Ibrahim a.s. rođen je na području današnjeg Iraka, u gradu Babilonu, prijestolnici negdašnje Babilonije, države koju su osnovali Sumerićani u 4. stoljeću prije Isaa a.s. Babilonija se nalazila u sjecištu puteva koji su vodili iz Egipta, Sirije, Male Azije te Perzije i Indije. U to vrijeme vjerovalo se da svaki grad ima svoje božanstvo-zaštitnika. Božanstvo Babilona nazivali su Marduk – Proljetno sunce. Ibrahimov narod obožavao je kipove, ali i nebeska tijela, osobito sedam planeta u koje su ubrojili Sunce i Mjesec. Svoga kralja Nimruda također su smatrali božanstvom.

Kazivanje o Ibrahimu a.s. Kur’an započinje opisom njegova mladalačkog traganja za istinskom vjerom, isprepletenim i pomiješanim propitivanjem, sumnjama, negiranjem i zbunjenošću te, napokon, otkrivanjem prave istine o postojanju samo Jednoga Boga. Ibrahim a.s. najprije je došao do zaključka da Bog ne može biti nešto što je sam čovjek isklesao, niti to može biti posrednik do Boga. Utoliko, on svome ocu Azeru postavlja pitanje kako on i njegov narod mogu za bogove smatrati nešto što su vlastitim rukama napravili: „A kada Ibrahim reče ocu svome Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’“  Nakon što je odbio priznati kipove za božanstva, Ibrahim a.s. okreće se ka prirodnim pojavama i nebeskim tijelima ponadavši se da odgovore o Stvoritelju može pronaći u nebeskim prostranstvima. „I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’“

Ibrahim a.s. je razmišljanjem i logičkim zaključivanjem „pronašao“ svoga Gospodara, ali to nije bio kip, ljudskom rukom isklesan, ni  nebesko tijelo koje najmanji oblak može prekriti, niti išta što vanjsko oko može vidjeti. On je svoga Gospodara pronašao u samome sebi, u svome srcu, umu i svijesti, u svemu što postoji oko njega a što ukazuje na Mudrog Stvoritelja.