ŠTO JE ISLAM – pojmovno određenje islama


Što je islam?

islamska arhitektura

Islam je kroz povjest ostavio velik utjecaj na cjelu kulturu i civilizaciju

Zašto je Islam  najbrža rastuća religija?

Islam je religija kojoj danas pripada gotovo četvrtina svjetskog stanovništva. Ponajprije zbog jednostavnosti svojih učenja, kojima privlači brojne konvertite, ali i zbog visoke demografske stope svojih pripadnika, islam se, usporedimo li ga s ostalim religijama, najbrže širi. Ipak, zabrinjavajući broj ljudi na Zapadu, što zbog neznanja a što zbog iracionalne netrpeljivosti ili počesto otvorene mržnje, islam promatraju i o njemu govore i pišu pretežno kroz prizmu fundamentalizma, terorizma, obespravljenih žena, prestrogog zakona i kršenja ljudskih prava, odnosno tumače ga kao zadrti sustav vrijednosti koji ugrožava „svjetski mir“.

S pravom možemo ustvrditi da se o islamu malo ili gotovo ništa ne zna. Pokušajmo stoga, u najkraćem, približiti pojam islama onako kako ga jedan musliman razumijeva i živi.

Kao i židovstvo, a osobito kršćanstvo, islam naglašava svoju univerzalnost, svevremenost i, naravno, Božje porijeklo. Sam pojam dolazi iz arapskog jezika, koji je jezik Objave islamskih učenja sadržanih u Kur’anu, muslimanskoj Svetoj knjizi, i jezik svakodnevne molitve muslimana, te označava potpunu, ali svjesnu, voljnu i aktivnu pokornost/predanost Allahu dž.š., Jednome i Jedinome Bogu, Apsolutnom Stvoritelju i Uzdržavatelju sve pojavne egzistencije na Zemlji i cijelome Univerzumu. Osim pokornosti Jednome Bogu, pripadnost islamu podrazumijeva i slijeđenje životnog puta (Sunnet) posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda a.s. kao prvog i nezaobilaznog tumača Kur’ana, Božje Riječi. Također, u svojoj etimologiji islam sadrži značenje mira (selam/islam od istog korijena s-l-m), jer samo život u skladu s Allahovim zakonima , kojima je On Uzvišeni uredio Univerzum, čovjeku dugoročno jamči duševni i svaki drugi mir u ovom prolaznom, ali i u budućem vječnom životu. Islam nije religija u užem smislu riječi, tj. na način na koji se taj termin koristi u zapadnjačkoj filozofskoj i religijskoj literaturi. Osim termina islam, muslimani za svoju vjeru koriste i izraz ed-Din ili Din, kojim označavaju ukupnost ljudskih ponašanja, sveobuhvatni i sveprožimajući način života, individualnu vjeru/uvjerenje, ali i sve aspekte ljudskog života: privatni i javni, moralni i svjetovni, duhovni i materijalni, pravni i društveni, ekonomski i obrazovni.

Islam je vjera koja uređuje cjelokupan život pojedinca i zajednice, privatnu i javnu sferu. U izvjesnom smislu, možemo kazati da islam ne pozna podjelu na sveto i sekularno. Osim, dakako, religijskih vjerovanja i obredoslovlja, on svojim učenjima regulira ukupni društveni život, počev od obitelji, poslovanja, građanskog i kaznenog prava, ishrane, odijevanja do osobne higijene. U islamskom svjetonazoru malo je (ako uopće i postoje) aspekata individualnog i društvenog života koji se ne smatraju izrazom islama kao kompleksne civilizacije u kojoj bi pojedinci, društva i vlade trebali odražavati volju Jednoga Boga. U biti, el-Islam ili ed-Din, onako kako islam samog sebe promišlja, uključuje ono što radimo, što mislimo i što osjećamo jednako kao što daje odgovore odakle dolazimo i kamo idemo. U posljednjem Božjem obraćanju Muhammedu a.s. na oprosnom hadžu (hodočašću) 632. godine, islam je identificiran s Dinom: „Sada sam vam vjeru vašu (dinukum) usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (Ve reditu lekumu-l-islame dina) (El-Maida, 3)

Iako se islam danas uobičajeno vezuje za Poslanika islama Muhammeda a.s. i, poput drugih dviju monoteističkih religija (židovstvo i kršćanstvo), svoje korijene ima u Ibrahimovskoj/Abrahamovskoj odanosti i pokornosti Bogu, Stvoritelju i Gospodaru svjetova, za muslimane on nije potpuno nova vjera koja se pojavila Objavom Kur’ana, muslimanske Svete knjige, nego ista vjera koju su svi Allahovi poslanici, od Adema a.s., prvoga čovjeka i prvoga poslanika, pa do posljednjeg, Muhammeda a.s., živjeli i propovijedali.

„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu/Noi i ono što objavljujemo tebi (Muhammede), i ono što smo naredili Ibrahimu/Abrahamu i Musau/Mojsiju i Isau/Isusu: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ (Eš-Šura, 13)

Određene forme ispovijedanja i izražavanja mogle su biti mijenjane dolaskom novog poslanika, koji je po Allahovu naređenju dopustio nešto što je prije bilo zabranjeno ili obratno, no sama bit vjere nepromijenjena je od prvoga čovjeka, a ona se temelji na uvjerenju i priznanju da je samo Jedan Bog (Allah dž.š.), Tvorac nebesa i zemlje, i da drugih božanstava u bilo kojem vidu ili obliku ne može biti. To je učenje toliko važno za islam da se navodi kako će Allah dž.š. oprostiti sve grijehe osim grijeha širka, odnosno poštovanja ili prizivanja drugih božanstava uz ili mimo Allaha dž.š.

„Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.“ (En-Nisa, 116)

Islam je vjera koja je postojala od samog početka čovječanstva

Budući da su svi poslanici vjerovali/bili pokorni samo Jednome Bogu, to znači da su bili muslimani, pa ih tako Kur’an i tretira. S istog izvora, posredstvom meleka Džibrila/anđela Gabrijela, dolazila je Objava vjerskih učenja i Nuhu/Noi, Ibrahimu/Abrahamu, Musi/Mojsiju, Davudu/Davidu, Isau/Isusu, Muhammedu a.s. i drugim poslanicima koji se spominju u Kur’anu, kao i onima koje se ne spominju, a prema islamskoj tradiciji bilo ih je više od 124 tisuće.

Mi objavljujemo tebi (Muhammede) kao što smo objavljivali Nuhu/Noi i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu/Abrahamu, i Ismailu/Jišmaelu, i Ishaku/Izaku, i Jakubu/Jakovu i unucima, i Isau/Isusu, i Ejjubu/Jobu, i Junusu/Joni, i Harunu/Aronu, i Sulejmanu/Solomonu, a Davudu/Davidu smo dali Zebur/Psalme – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom/Mojsijem razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar. Allah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što On jedini zna, a i meleki svjedoče; a dovoljan je Allah kao svjedok. Oni koji neće da vjeruju i koji od Allahova puta odvraćaju, daleko su zalutali. (En-Nisa, 163 -167.)

Po kur’anskom tekstu nije bilo nijednog plemena, nijednog naroda u povijesti čovječanstva, a da im Allah Uzvišeni nije slao Objavu preko odabranih ljudi/poslanika koji su svojim uzoritim životom postali univerzalni primjer svim drugim ljudima. No nakon smrti poslanika oni bi zaboravljali i zapostavljali učenja islama, pa im bi im Allah dž.š. iznova, iz Svoje Milosti, slao i obnavljao ispravnu vjeru, s time da poslije Muhammeda a.s. neće biti poslanika, niti poslije Kur’ana novih Objava. Zato Allah dž.š. kaže u Kur’anu: „Zar pored Allahove vjere žele neku drugu, kada se Njemu predaju, milom ili silom, i oni na nebesima i na Zemlji i Njemu će vraćeni biti!“ (Ali Imran, 83).

I zaista, 14 stoljeća je prošlo, a nakon Muhammeda a.s. nije se pojavila nijedna religija koja je prethodila islamu. Zato muslimani smatraju da je pogrešno kazati kako je Muhammed a.s. utemeljitelj nove religije. On je samo obnovitelj (iste) vjere koju su živjeli i propovijedali svi starozavjetni poslanici.