Cijeni ono što imaš


flower-wallpaper-tumblr-wallpaper-4-3qEDNKoliko je ljudi na svijetu, toliko je i puteva do našeg Gospodara. Koliko priča postoji, priča o tužnim sudbinama, ali i onim više radosnim, toliko da se ponekad čovjek zapita postoje li one zaista ili su tek izmišljotina nekog maštovitog pjesnika.

Dugo  nisam pisala. Nema se vremena, kaže se. Tko uopće može biti siguran ima li vremena i koliko ga ima ili koliko ga nema? Nitko. Mi  malene sićušne točkice koje planiramo  i svaki plan kujemo nadom i osloncem na Uzvišenog, samo smo prolazni i nesavršeni, nesposobni išta napraviti bez Allahove dozvole. Pa opet…koliko nas je zaneseno dunjalukom i živimo ga kao da nikad nećemo umrijeti? Koliko nas je zaboravilo prirodu ovog svijeta, a naposljetku i svoju? Danas sam saznala da je moja draga prijateljica ostala bez majke. Iznenada, javili su joj da je majci pozlilo, onesvijestila se te je odvedena u bolnicu. U bolnici su saznali da joj je pukla aneurizma te su planirali operaciju, ali bilo je prekasno. Zadnji put je majku čula preko telefona, ni ne slutivši što će se ubrzo dogoditi. Njezine majke, jedne jedine, više nema. Jedna džennetska vrata za nju su sad napola zatvorena. Inače vesela osoba, pozitivna, koja svaki problem riješava sa „sredit će se to“, shvatila je da se „ovo neće srediti“, već da se sa ovim mora suočiti. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Kao u filmovima, u glavi se vrti cijeli film trenutaka provednih s tom osobom, a nerijetko se sjetiš i onih loših, koje ste možda proveli u svađi ili ljutnjih. Bespotrebnoj. Umjesto da ste bili sretni i zahvalili Allahu na blagodati te osobe.

Htjela bih vas pitati, kad ste zadnji put pričali sa svojim roditeljima, kako, koliko dugo i o čemu? Često su naši razgovori brzinski, protkani nebitnim stvarima, sitnim brigama i problemima, bez jačeg interesa za priču sugovornika. Iznenadite svoje roditelje, nemojte čekati! Ako ni sa čim drugo, onda ih nazovite, pitajte ih kako su, sa znanjem da to djelo voli tvoj Gospodar! Ako ste u mogućnosti, skuhajte im kavu ili čaj, napravite kolač i sjednite s njima. Poslušaj što ti imaju reći, nemoj samo ti pričati o onome što te muči. Lako je, nećeš se namučiti, a ovo djelo sa sobom nosi veliku nagradu.

Ka‘b b. Udžra, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da im je jednog dana naredio da se okupe oko minbera u mesdžidu. Kada su se okupili, došao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, popeo se na prvu stepenicu i rekao “Amin!”, tj. Allahu, uslišaj dovu! Zatim se popeo na drugu stepenicu i rekao “Amin!” Zatim na treću i opet rekao: “Amin!” Kada je sišao sa minbera, upitali smo ga: “Allahov Poslaniče, danas smo te čuli da govoriš nešto, a prije te nismo čuli da govoriš nešto slično tome?” Reče: “Došao mi je Džibril, alejhi selam, i rekao: ‘Neka je daleko onaj tko dočeka ramazan pa mu u njemu ne bude oprošteno!’, pa sam rekao: ‘Amin!’ Zatim je, kada sam bio na drugoj stepenici, rekao: ‘Neka je daleko onaj u čijem se prisustvu ti spomeneš pa ne donese salavat na tebe!’, pa sam rekao: ‘Amin!’ Pa je, kada sam se popeo na treću stepenicu, opet rekao: ‘Neka je daleko onaj koji dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, pa radi toga ne zasluži Džennet!’, pa sam rekao: ‘Amin!’” (Hadis su zabilježili Hakim, Bejheki, Taberani i drugi i on je hasen – dobar, iako ima određene slabosti u lancu prenosilaca,  ali postoje druge predaje koje ga podupiru i pojačavaju)

Ovo je samo jedan od brojnih hadisa koji nam prenose važnost i mjesto dobročinstva prema roditeljima u islamu. Naše vrijeme često trošimo beskorisno, buljeći u ekrane mobitela ili televizije, slikajući se za razne društvene mreže, a za čije se potrebe  posebno namjestimo i uredimo. Zar ne bi bilo lijepo kada bi se posebno potrudili za dobročinstvo prema roditeljima, kao što se isto tako trudimo za selfije? Ili još bolje pitanje, kako se znamo urediti za selfije, zar ne bi bilo još ljepše urediti se lijepo za namaz? Zaista bezbroj pitanja možemo postaviti svjesni činjenice da naši odgovori na njih nisu hvale vrijedni.

Kao što sam već gore spomenula, ponekad svoje vrijedne trenutke sa osobama koje volimo provedemo u ljutnji za koju kasnije shvatimo da nije bila vrijedna ni spomena. Ne radite si to. Svaki trenutak sa osobom koju volite je dragocjen. Umjesto na ljutnju, vrijeme iskoristite da zahvalite Allahu jer je ta osoba pored vas.

Volite je radi Allaha, a to znači voljeti je iskreno sa sjećanjem da smo svi Allahovi i Njemu ćemo se svi vratiti. Cijenite je što je takva kakva jest jer baš takva je najbolja za vas. Potičite je na hajr sa nadom da ćete se, poslije rastanka na ovom svijetu, sresti ponovno u Džennetu. Čuvajte je jer netko bi možda sve dao da bude na vašem mjestu, čuvajte je jer je tu, jednostavno.

Koliko je ljudi na svijetu, toliko je i puteva do našeg Gospodara. Koliko priča postoji, priča o tužnim sudbinama, ali i onim više radosnim, toliko da se ponekad čovjek zapita postoje li one zaista ili su tek izmišljotina nekog maštovitog pjesnika. Ali jedno je sigurno, Allah sve vidi i nitko nikada nije ostao sam.

Nermina Piragić Hadžović

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *